Odjel za medije i informiranje Suda Europske unije izdao je 22. listopada 2024. priopćenje za medije, a u vezi s donošenjem presude Suda u predmetu C-652/22 (Kolin Inşaat Turizm Sanayi ve Ticaret). Važnost te presude je u tome što se gospodarski subjekti iz treće zemlje, koja s EU-om nije sklopila međunarodni sporazum u području javne nabave, ne mogu pozivati na odredbe direktive koja je relevantna u tom području kako bi nastojali sudjelovati u postupku javne nabave u EU-u na ravnopravnoj osnovi u odnosu na ponuditelje iz država članica ili trećih zemalja koje obvezuje takav sporazum.
Iz nedavno donesene presude Suda EU u predmetu C-652/22, koje će imati dalekosežan utjecaj na sudjelovanje gospodarskih subjekata iz trećih zemalja (što će se, primjerice, značajno ticati Kine), proizlazi da ako između Europske unije i treće zemlje nije sklopljen međunarodni sporazum u području javne nabave, gospodarski subjekti iz te treće zemlje ne mogu se pozivati na odredbe direktive koja je relevantna u tom području (Direktiva 2014/25/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga i stavljanju izvan snage Direktive 2004/17/EZ), kako bi nastojali sudjelovati u postupku javne nabave u EU-u na ravnopravnoj osnovi u odnosu na ponuditelje iz država članica ili trećih zemalja koje obvezuje takav sporazum. Usto, uzimajući u obzir isključivu nadležnost EU-a u području zajedničke trgovinske politike, nacionalna tijela nisu ovlaštena primjenjivati nacionalne odredbe kojima se prenose pravila sadržana u toj Direktivi na gospodarske subjekte iz treće zemlje koja nije sklopila takav međunarodni sporazum s EU-om.
No, da stvari budu jasnije, treba dati prikaz činjenica iz navedenog predmeta. Naime, hrvatski naručitelj (obveznik javne nabave) pokrenuo je postupak javne nabave za izgradnju željezničke infrastrukture koja povezuje dva grada u Hrvatskoj. Kolin Inșaat Turizm Sanayi ve Ticaret (dalje u tekstu: Kolin), društvo s poslovnim nastanom u Turskoj, osporavao je zakonitost odluke o dodjeli nabave drugom ponuditelju. U okviru postupka povodom tog pravnog sredstva, nadležni nacionalni sud tražio je od Suda EU pojašnjenje okolnosti u kojima naručitelji mogu, na temelju direktive koja je relevantna za javnu nabavu, zatražiti od ponuditeljâ, nakon isteka roka za dostavu ponuda, ispravke ili razjašnjenja njihove inicijalne ponude.
Povodom toga, Sud EU je u navedenoj presudi zauzeo stajalište da je u odnosu na određene treće zemlje EU obvezana međunarodnim sporazumima, osobito Sporazumom Svjetske trgovinske organizacije o javnoj nabavi (GPA), kojima se jamči recipročan i ravnopravan pristup gospodarskih subjekata javnoj nabavi. Na taj način, u skladu s direktivom koja je primjenjiva na javnu nabavu o kojoj je riječ u ovom slučaju, naručitelji iz država članica ne smiju nepovoljnije postupati s gospodarskim subjektima iz trećih zemalja koje su potpisnice takvog sporazuma u odnosu na gospodarske subjekte iz Unije. Dakle, gospodarski subjekti iz tih trećih zemalja mogu se pozivati na odredbe te direktive.
Nasuprot tomu, gospodarski subjekti iz trećih zemalja koje, poput Turske, nisu sklopile takav međunarodni sporazum s EU-om ne mogu sudjelovati u postupku javne nabave u Uniji zahtijevajući jednako postupanje u odnosu na ponuditelje iz država članica ili ponuditelje iz trećih zemalja koje takav sporazum obvezuje. Također, oni se ne mogu pozivati na odredbe direktive koja je relevantna u području javne nabave kako bi osporili odluku o dodjeli predmetne nabave.
Naposljetku, Sud EU smatra da je pitanje pristupa gospodarskih subjekata iz trećih zemalja postupcima javne nabave u državama članicama obuhvaćeno područjem u kojem EU ima isključivu nadležnost. Stoga, kad je riječ o tom pristupu, države članice nisu ovlaštene donositi ili usvajati pravno obvezujuće akte opće primjene, čak ni u slučaju kad EU nije usvojila primjenjive akte u tom području.
U slučaju nepostojanja takvog akta, na naručitelju je da procijeni, u svakom slučaju zasebno, treba li dopustiti sudjelovanje u postupku javne nabave gospodarskim subjektima iz treće zemlje koja s Unijom nije sklopila međunarodni sporazum u području javne nabave. Ako takav gospodarski subjekt osporava provedbu postupka, njegovo se pravno sredstvo može razmatrati samo s obzirom na nacionalno pravo, a ne pravo EU-a.
Sud EU u tom pogledu presuđuje da nacionalna tijela ne mogu zahtijevati od naručiteljâ da na gospodarske subjekte iz trećih zemalja koje nisu sklopile međunarodni sporazum s EU-om primjenjuju nacionalne odredbe kojima se prenose pravila sadržana u Direktivi o javnoj nabavi.
Što presuda C-652/22 u predmetu Kolin pojednostavljeno znači?
Značaj ove presude Suda EU je u tome da ponuditelji iz trećih zemalja smiju sudjelovati u postupcima javne nabave u EU dok Europska unija ne donese opći propis kojim će urediti ovo pitanje. Prema navedenoj presudi ti ponuditelji mogu sudjelovati u postupku javne nabave jedino ako im naručitelji sudjelovanje dopuste, međutim, pri tome ti ponuditelji nemaju pravo na pravnu zaštitu EU prava kao niti nacionalnog prava država članica. Još jednom spomenimo – ova se ograničenja odnose samo na one (treće) države izvan EU-a koje nemaju potpisane trgovinske sporazume s EU-om.
Još konkretnije, ponuditelji iz trećih država, prema stajalištu Suda EU-a, smiju sudjelovati u postupcima javne nabave u državama članicama EU-a, ali nemaju praktički nikakvu pravnu zaštitu. Ti se ponuditelji mogu pozivati samo na povredu nekih općih načela.
U praksi to znači da, primjerice, ponuditelj iz treće zemlje (npr. Kine) koji želi sudjelovati u postupku javne nabave u Hrvatskoj pa i svakoj drugoj državi članici EU-a, prvo mora čekati odluku naručitelja je li mu uopće dopušteno sudjelovati u postupku javne nabave. Ako mu naručitelj to dopusti, a ponuditelj smatra da se prema njemu postupa nezakonito – ne može se pozivati na pravo EU-a niti na nacionalno zakonodavstvo iz područja javne nabave kako bi zaštitio svoja prava i interese.
Menu
