14. 3. 2026.
Kada hrvatsko trgovačko društvo, obrt ili drugi poslovni subjekt ima dospjelu novčanu tražbinu prema dužniku koji ima sjedište, prebivalište ili imovinu u drugoj državi članici EU, prvi korak nije odmah pokretanje ovrhe, nego pravna procjena slučaja. Potrebno je provjeriti ugovor, narudžbu, račun, dokaz o isporuci robe ili usluge, opće uvjete poslovanja, rok dospijeća, eventualno ugovorenu nadležnost suda te klauzulu o mjerodavnom pravu. Upravo ta početna provjera određuje koji je pravni instrument za prekograničnu naplatu potraživanja iz Hrvatske uopće dostupan.
Za hrvatske vjerovnike pravni okvir nije jedan jedini propis, nego kombinacija prava Europske unije i hrvatskog nacionalnog prava.
Prije izbora postupka hrvatski poslovni subjekt mora utvrditi može li tužiti pred sudom u Hrvatskoj ili pred sudom druge države članice. U poslovnoj praksi to često ovisi o tome postoji li ugovorena prorogacijska klauzula, odnosno odredba o tome koji je sud nadležan za spor. Ako takve klauzule nema, nadležnost se određuje prema pravilima Uredbe (EU) br. 1215/2012 poznate kao Bruxelles I bis uredbe, koja uređuje opća i posebna pravila nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, no svaka država članica određuje i službeno priopćava Komisiji koji će sudovi u toj državi članici biti nadležni za donošenje odluke o zahtjevu za EPN.
Ako hrvatski vjerovnik raspolaže nespornom novčanom tražbinom, jedan od najvažnijih instrumenata je europski platni nalog prema Uredbi (EZ) br. 1896/2006. Svrha te uredbe jest pojednostavniti, ubrzati i smanjiti troškove postupanja u prekograničnim predmetima koji se odnose na neosporene novčane tražbine, a postupak se temelji na standardiziranim obrascima. Uredba se primjenjuje u državama članicama EU, osim Danske.
Korak 1: provjeriti da je riječ o prekograničnom predmetu i dospjeloj novčanoj tražbini.
Korak 2: utvrditi koji je sud nadležan prema Bruxelles I bis uredbi.
Korak 3: pripremiti dokumentaciju koja pokazuje osnovu tražbine i njezin iznos.
Korak 4: podnijeti zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga nadležnom sudu na propisanom obrascu.
Korak 5: nakon izdavanja naloga pratiti hoće li dužnik podnijeti prigovor u propisanom roku.
Korak 6: ako prigovor ne bude podnesen, nalog postaje izvršiv i može se koristiti za naplatu u drugoj državi članici.
Za hrvatski poslovni subjekt europski platni nalog najkorisniji je kada postoji jasna dokumentacija i kada se realno očekuje da dužnik neće iznositi ozbiljan prigovor. Ako se već na početku može predvidjeti spor o osnovi ili visini tražbine, tada treba odmah razmotriti drugi postupovni put.
Ako je riječ o prekograničnom građanskom ili trgovačkom sporu niže vrijednosti, hrvatski vjerovnik treba provjeriti može li koristiti europski postupak za sporove male vrijednosti prema Uredbi (EZ) br. 861/2007. Taj je postupak namijenjen prekograničnim sporovima u kojima vrijednost zahtjeva ne prelazi 5.000 eura, ne računajući kamate, troškove i izdatke, a također se temelji na standardnim obrascima. Presuda donesena u tom postupku u pravilu se priznaje i izvršava u drugoj državi članici bez posebnog postupka proglašenja izvršivosti. Uredba se ne primjenjuje na Dansku.
Korak 1: provjeriti da vrijednost glavnog zahtjeva ne prelazi 5.000 eura.
Korak 2: utvrditi nadležni sud.
Korak 3: pripremiti sažet opis činjenica i priložiti dokaze o dugu.
Korak 4: podnijeti zahtjev na standardnom obrascu.
Korak 5: odgovoriti na eventualni zahtjev suda za dopunu podataka ili dokaza.
Korak 6: nakon donošenja odluke pribaviti potrebnu potvrdu i pokrenuti izvršenje ondje gdje se nalazi dužnikova imovina.
Ovaj instrument osobito je praktičan za mala i srednja poduzeća iz Hrvatske kada je spor realno moguć, ali je vrijednost tražbine takva da redoviti međunarodni spor ne bi bio razmjeran troškovima i trajanju postupka.
Ako hrvatski poslovni subjekt već raspolaže presudom, sudskom nagodbom ili određenom javnom ispravom koja se odnosi na neosporenu tražbinu, može biti relevantan europski ovršni naslov prema Uredbi (EZ) br. 805/2004. Svrha te uredbe jest omogućiti lakše priznanje i izvršenje odluka o neospornim tražbinama među državama članicama, bez posebnog exequatura, uz uvjet poštovanja minimalnih procesnih standarda. Uredba se također ne primjenjuje na Dansku.
Korak 1: provjeriti da je riječ o neosporenoj tražbini u smislu uredbe.
Korak 2: utvrditi postoji li odluka, sudska nagodba ili javna isprava koja može biti certificirana.
Korak 3: zatražiti potvrdu europskog ovršnog naslova pred sudom ili drugim nadležnim tijelom države podrijetla.
Korak 4: pribaviti potrebne isprave i, prema potrebi, prijevod za državu izvršenja.
Korak 5: pokrenuti izvršenje u državi članici u kojoj dužnik ima imovinu, prema pravilima te države.
Za hrvatskog vjerovnika ovaj je instrument koristan kad je glavna faza utvrđenja tražbine već završena, a sada je cilj što brže prijeći na učinkovitu prekograničnu naplatu.
Ako hrvatski poslovni subjekt osnovano strahuje da će dužnik prije završetka postupka raspolagati sredstvima na računu i time onemogućiti buduću naplatu, treba razmotriti europski nalog za blokadu računa prema Uredbi (EU) br. 655/2014. Tom se uredbom uspostavlja jedinstveni postupak kojim vjerovnik može ishoditi nalog koji sprječava prijenos ili povlačenje sredstava s računa dužnika do visine naznačenog iznosa. Taj instrument služi osiguranju naplate, a ne konačnom rješavanju glavne stvari. Primjenjuje se u državama članicama EU, osim Danske.
Korak 1: procijeniti postoji li stvarna opasnost za buduću naplatu.
Korak 2: utvrditi traži li se mjera prije dobivanja odluke ili nakon što vjerovnik već ima ovršni naslov.
Korak 3: prikupiti podatke o dužniku i, ako je moguće, o njegovu bankovnom računu.
Korak 4: podnijeti zahtjev sudu i obrazložiti hitnost te rizik za naplatu.
Korak 5: ako sud odobri nalog, sredstva se blokiraju do naznačenog iznosa.
Korak 6: ako vjerovnik još nema odluku o glavnoj stvari, mora nastaviti ili pokrenuti glavni postupak radi konačne naplate.
Ovaj je instrument posebno važan kad hrvatski vjerovnik ima ozbiljne indicije da bi dužnik mogao “isprazniti” račun prije nego što presuda ili drugi ovršni naslov postanu praktično korisni.
Ako je tražbina ozbiljno osporena, ako je spor pravno ili činjenično složen ili ako predmet ne odgovara posebnim europskim postupcima, hrvatski poslovni subjekt mora računati na redovitu tužbu pred nadležnim sudom. I u toj situaciji temelj za nadležnost ostaje Bruxelles I bis, a nakon odluke slijedi pitanje njezina priznanja i izvršenja u državi u kojoj dužnik ima imovinu.
Korak 1: utvrditi nadležni sud i sastaviti tužbu prema pravilima toga foruma.
Korak 2: osigurati pravilnu dostavu pismena dužniku u drugoj državi članici.
Korak 3: po potrebi pribaviti dokaze iz druge države članice.
Korak 4: voditi parnični postupak do odluke.
Korak 5: nakon izvršne odluke pribaviti potvrde i potrebne prijevode.
Korak 6: pokrenuti izvršenje u državi u kojoj se nalaze računi, pokretnine, nekretnine ili druga imovina dužnika.
Upravo u toj vrsti predmeta dolazi do izražaja važnost pravilne procesne organizacije, jer za hrvatskog vjerovnika dobivena presuda nije kraj posla: stvarna naplata ovisi o tome gdje je imovina i kako je uređeno izvršenje u državi u kojoj se ono traži.
U prekograničnoj naplati potraživanja iz Hrvatske iznimno su važni i procesni tehnički koraci. Uredba (EU) 2020/1784 uređuje prekograničnu dostavu sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima, a Uredba (EU) 2020/1783 uređuje suradnju sudova pri izvođenju dokaza preko granice. To znači da hrvatski poslovni subjekt, čak i kada postupak vodi iz Hrvatske, mora računati na pravila dostave, jezika, potvrda i eventualnog pribavljanja dokaza iz druge države članice.
U praksi se upravo na tom mjestu često gubi vrijeme. Neuredna dostava, pogrešan prijevod ili nepotpun zahtjev za dokaz mogu znatno usporiti postupak. Zato je za prekograničnu naplatu potraživanja iz Hrvatske jednako važno imati dobru dokumentaciju kao i ispravno odabrati pravni instrument.
Bez obzira koristi li europski platni nalog, spor male vrijednosti, europski ovršni naslov, blokadu računa ili redovitu tužbu, hrvatski vjerovnik bi na početku trebao imati uredno složen skup isprava. To u pravilu uključuje ugovor ili narudžbu, račun, dokaz o isporuci robe ili usluge, opće uvjete poslovanja, obračun glavnice i kamata, te evidenciju komunikacije s dužnikom. Upravo ta dokumentacija omogućuje da se pravilno odredi postupak i da se kasnije lakše provede priznanje i izvršenje u drugoj državi članici.
Korisno je također već na početku procijeniti i praktična pitanja: u kojoj državi dužnik posluje, gdje ima račun, ima li nekretnine ili drugu imovinu te postoji li mogućnost da će tijekom postupka otuđiti sredstva. U prekograničnoj naplati potraživanja upravo ta rana procjena često odlučuje hoće li vjerovnik izabrati instrument koji vodi samo do formalne odluke ili instrument koji vodi do stvarne naplate.
Za hrvatski poslovni subjekt ne postoji jedan univerzalni model prekogranične naplate potraživanja u EU. Ako je tražbina nesporna, najprije treba provjeriti europski platni nalog. Ako je riječ o prekograničnom sporu manje vrijednosti, treba razmotriti europski postupak za sporove male vrijednosti. Ako vjerovnik već ima odluku za neosporenu tražbinu, može biti prikladan europski ovršni naslov. Ako postoji rizik da će sredstva nestati s računa, treba razmotriti europski nalog za blokadu računa. U složenijim i spornim predmetima ostaje redovita tužba, a zatim priznanje i izvršenje u državi u kojoj se nalazi dužnikova imovina.
Drugim riječima, uspjeh prekogranične naplate potraživanja iz Hrvatske ne ovisi samo o tome postoji li dug, nego o tome je li hrvatski vjerovnik pravodobno i pravilno odabrao instrument za prisilnu naplatu. Upravo u tome je razlika između tražbine koja ostaje evidentirana u poslovnim knjigama i tražbine koja je doista naplaćena.
Svi članci u rubrici “Pravni monitor“
Popis svih budućih seminara i webinara
Podijelite:
