Alineja

Rješenje Ustavnog suda br. U-I-1739/2026 od 14. srpnja 2026. o dvostrukoj zajedničkoj pričuvi za apartmane i poslovne prostore

Biljana Barjaktar — Tue, 25 Aug 2026 19:54:48 +0000

Može li se u zgradi vlasniku stana, koji ga koristi kao apartman za kratkoročni najam ili za najam za veći broj osoba (u pravilu, stranih radnika), ili vlasniku poslovnog prostora odrediti dvostruko viša zajednička pričuva samo zato što svoj prostor koristi drukčije od drugih vlasnika stanova? Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-1739/2026 od 14. srpnja 2026. odgovorio je da takva zakonska mogućnost, propisana člankom 28. stavkom 4. Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (NN br. 152/24 i 47/26 ), nije protivna Ustavu RH. Ipak, odluka Ustavnog suda ne znači da se uvećana pričuva primjenjuje automatski niti da većina suvlasnika o njoj može odlučivati bez ikakvih ograničenja.

Uvodno

Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članka 28. stavka 4. Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (dalje u tekstu: Zakon). Tom je odredbom dopušteno da se međuvlasničkim ugovorom za pojedine poslovne prostore, posebne dijelove zgrade koji se koriste za kratkoročni najam te za najam većem broju osoba odredi pričuva u iznosu dva puta višem od onoga koji plaćaju vlasnici stanova. Kratkoročnim najmom Zakon smatra najam kraći od 30 dana, dok najam većem broju osoba obuhvaća smještaj više od četiri punoljetne osobe koje nisu rodbinski povezane u uspravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do zaključno drugog stupnja srodstva.

Važna je uvodno spomenuti procesnu razliku u odnosu na raniji predmet Ustavnog suda br. U-I-411/2025 i dr.. Tada je prijedlog istog predlagatelja, u dijelu koji se odnosio na članak 28. stavak 4. bio odbačen zbog nedostatne ustavnopravne argumentacije. U novom je predmetu isti predlagatelj iznio nove razloge, pa ih je Sud meritorno razmotrio, ali i prijedlog prihvatio. Novo Rješenje Ustavnog suda, stoga, sadržava meritornu ocjenu ustavnosti osporenog modela povećanja zajedničke pričuve.

Što je predlagatelj smatrao neustavnim?

Predlagatelj je tvrdio da se vlasnike određenih prostora može staviti u nejednak položaj samo na temelju načina na koji koriste svoj posebni dio zgrade, neovisno o njihovu stvarnom suvlasničkom udjelu i bez potrebe da se dokažu veći troškovi koje takvo korištenje uzrokuje.

Prema njegovu stajalištu, Zakon ne propisuje objektivna i provjerljiva mjerila za uvećanje pričuve, pa većini suvlasnika ostavlja prostor za arbitrarnu odluku. Time bi se ugrozili jednakost pred zakonom, vladavina prava, pravna sigurnost i predvidljivost propisa. Predlagatelj se pozvao i na raniju praksu redovnih sudova, u kojoj se namjena prostora nije prihvaćala kao dopušten kriterij za odstupanje od obračuna pričuve prema suvlasničkim dijelovima.

Ocjena Ustavnog suda

Različito postupanje ima legitiman cilj

Ustavni sud prihvatio je da zakonodavac smije razlikovati stanove namijenjene stanovanju od prostora koji se koriste za poslovanje, kratkoročni najam ili smještaj većeg broja osoba. Polazište Zakona jest da su stanovi prvenstveno namijenjeni stanovanju, dok gospodarska djelatnost u stanu predstavlja iznimku koju je dopušteno ograničiti radi legitimnog cilja.

Prema obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona, uvećana pričuva uvedena je zbog promjena i dodatnih opterećenja koja takav način korištenja može donositi zgradi kao prostoru primarno namijenjenom stanovanju. Sud je taj cilj ocijenio razumnim i objektivno opravdanim. Stoga sama razlika između vlasnika stanova i vlasnika prostora koji se koriste u navedene svrhe ne predstavlja nedopuštenu diskriminaciju.

Važno je, međutim, ne izjednačiti postojanje legitimnog cilja s automatskom zakonitošću svake konkretne odluke o uvećanoj pričuvi. Ustavni sud ocjenjivao je zakonski model, a ne pojedinačni međuvlasnički ugovor ili obračun u određenoj zgradi.

Dvostruka pričuva nije automatska posljedica kratkoročnog najma ili poslovanja

Opće pravilo ostaje da se zajednička pričuva obračunava prema vrijednosnoj površini posebnih dijelova zgrade i njihovih pripadaka odnosno prema suvlasničkim dijelovima upisanima u zemljišne knjige. Uvećana pričuva iz članka 28. stavka 4. Zakona iznimka je od tog pravila.

Uvećana pričuva iz članka 28. stavka 4. Zakona kao iznimka može se primijeniti samo ako je unesena u međuvlasnički ugovor. Ako takvog dogovora nema, pričuva se i za poslovni prostor, apartman ili stan iznajmljen većem broju osoba obračunava prema općem pravilu. Zakon, dakle, daje mogućnost, a ne uvodi obvezno povećanje po samoj sili zakona.

Međuvlasnički ugovor smatra se sklopljenim kada ga potpiše natpolovična većina suvlasnika, a njegove odluke u pravilu obvezuju sve suvlasnike. To znači da vlasnik obuhvaćenog prostora ne mora osobno pristati na odredbu o većoj pričuvi da bi ga valjano sklopljen ugovor obvezivao. Upravo zato osobito značenje ima pravo na sudsku zaštitu.

Postoji i izričita zakonska iznimka: mogućnost uvećanja ne odnosi se na poslovne prostore koji imaju poseban ulaz s javno dostupne površine. Za njih se veća pričuva ne može ugovoriti na temelju članka 28. stavka 4. Zakona.

Sudska zaštita ostaje ključna zaštita od arbitrarnosti

Možda najvažniji praktični zaključak Rješenja Ustavnog suda nalazi se u dijelu u kojem Ustavni sud odbacuje tvrdnju da je pojedini suvlasnik prepušten volji većine. Članak 28. stavak 6. Zakona svakom suvlasniku omogućuje da od suda zahtijeva provjeru odgovara li način raspodjele troškova zakonskim pravilima i jesu li odluke suvlasnika valjane.

Ustavni sud pritom izričito navodi da suvlasnik pred sudom može osporavati je li povećanje pričuve bilo objektivno opravdano. Taj je naglasak važan: činjenica da se određeni prostor formalno nalazi u jednoj od zakonskih kategorija ne oduzima vlasniku pravo da ospori konkretnu odluku, način njezina donošenja ili obračun.

Ustavni sud, međutim, u ovom Rješenju nije odredio koje će činjenice u svakom slučaju biti dovoljne za zaključak o objektivnoj opravdanosti povećanja pričuve niti mora li povećanje odgovarati točno utvrđenim dodatnim troškovima. Odgovore na ta pitanja morat će oblikovati redovni sudovi kroz primjenu Zakona u konkretnim sporovima. Zato će za suvlasničke zajednice biti razborito da već pri ugovaranju uvećane pričuve zabilježe razloge za njezino uvođenje i jasno odrede na koje se posebne dijelove primjenjuje.

Zašto ranija sudska praksa više nije relevantna?

Predlagatelj se u prijedlogu za ocjenu ustavnosti pozvao na odluke donesene prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u kojima su sudovi problematizirali namjenu prostora kao kriterij za obračun pričuve. Ustavni sud ocijenio je taj argument promašenim iz dva razloga.

Prvo, navedene su odluke donesene prije stupanja na snagu Zakona o upravljanju i održavanju zgrada (1. 1. 2025.). Drugo, novi Zakon u pitanjima pojma, obračuna i namjene zajedničke pričuve predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Starija sudska praksa stoga se ne može jednostavno prenijeti na novi zakonski okvir.

Ustavni sud ponovio je i granice svoje uloge: ne odlučuje je li zakonodavac izabrao najbolje, najpravičnije ili najučinkovitije rješenje, nego samo je li izabrani model u skladu s Ustavom. Mogućnost da bi neko drugo rješenje bilo bolje sama po sebi nije razlog za ukidanje zakona.

Što ovo Rješenje znači za suvlasnike i upravitelje zgrada?

Pitanje nije samo teorijsko: suvlasnici su u roku od dvije godine od stupanja Zakona na snagu dužni sklopiti nove međuvlasničke ugovore, dakle najkasnije do 1. siječnja 2027. Upravo će u tim ugovorima odlučivati žele li iskoristiti mogućnost uvećane pričuve.

Rješenjem U-I-1739/2026 odredba članka 28. stavka 4. Zakona nije ukinuta i ostaje na snazi.

Iz odluke Ustavnog suda proizlazi nekoliko jasnih praktičnih pravila:

uvećana pričuva nije zakonski automatizam, nego mora biti predviđena međuvlasničkim ugovorom
bez takve ugovorne odredbe primjenjuje se redovni obračun prema vrijednosnoj površini odnosno suvlasničkom dijelu
odredba se može odnositi samo na stanove koji su predmet kratkoročnog najma ili najma za veći broj nesrodnih osoba te na poslovne prostore koji služe za obavljanje poslovne djelatnosti
poslovni prostori s posebnim ulazom s javno dostupne površine izuzeti su od njezine primjene
svaki suvlasnik može pred sudom osporavati usklađenost obračuna sa Zakonom i valjanost odluke, kao i objektivnu opravdanost povećanja.

Za predstavnike suvlasnika i upravitelje poruka je jednostavna: sama zakonska mogućnost nije zamjena za uredno sastavljen međuvlasnički ugovor, pravilno utvrđenu većinu i transparentno obrazloženu odluku. Za vlasnike apartmana i poslovnih prostora poruka je jednako važna: Rješenje Ustavnog suda nije zatvorilo vrata sudskoj zaštiti u pojedinačnom slučaju.

Odluka tako potvrđuje široku slobodu zakonodavca i suvlasnika u uređenju zajedničkih troškova, ali je istodobno zadržava unutar zakonskih kategorija i pod nadzorom redovnih sudova. U praksi će se prava mjera te ravnoteže tek oblikovati kroz sporove o konkretnim međuvlasničkim ugovorima i konkretnim obračunima pričuve.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Novi Zakon o najmu stanova mijenja pravila najma: solemnizacija ugovora, ograničenje najamnine, duži otkazni rokovi, nove zadaće JLP(R)S-a i Agencije za osiguranje radničkih tražbina

Biljana Barjaktar — Wed, 12 Aug 2026 14:47:14 +0000

Nacrt prijedloga novog Zakona o najmu stanova (dalje: Nacrt zakona) donosi dosad najopsežniju promjenu pravila tržišnog najma u Hrvatskoj. Ako u predloženom obliku prođe Vladinu i saborsku proceduru, ugovor o najmu više ne bi bio običan pravni posao: morao bi biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen, odnosno solemniziran po javnom bilježniku, sadržavati ovršne klauzule, a javni bilježnik dostavljao bi ga Poreznoj upravi. Nacrt zakona istodobno uređuje najamninu, režije, polog, primopredaju, otkaz i iseljenje te uvodi novu ulogu Agencije za osiguranje radničkih tražbina u naknadi neplaćenih najamnina i režija, a jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave nameće nove obveze. Tekst u nastavku pisan je na temelju Nacrt zakona iz javnog savjetovanja, stoga, sva predložena rješenja, uključujući i predloženo stupanje na snagu 1. siječnja 2027., mogu se promijeniti prije objave u Narodnim novinama.

Zašto se donosi novi Zakon o najmu stanova?

Važeći Zakon o najmu stanova potječe iz 1996. godine, iz vremena kada je hrvatsko tržište najma izgledalo bitno drukčije. Današnji odnosi uključuju i dugoročni najam studentima, radnicima te stranim državljanima, naglo povećanje cijena najma, kratkoročni najam, digitalnu komunikaciju, porezni nadzor, razna neslaganja oko režija (smatra li se zajednička pričuva režijama?), pologa (posve neuređeno pitanje) i sl.

Poseban problem su i postupci iseljenja. Prema službenim podacima Ministarstva pravosuđa, u Hrvatskoj se u radu na sudovima godišnje nalazi oko 1.400 do 1.500 aktivnih stambenih sporova radi iseljenja, uz godišnji priljev oko 500 do 550 novih sporova zbog podstanara koji ne žele napustiti nekretninu. To znači da se u Hrvatskoj u prosjeku pokreću dva nova stambena spora dnevno.[1]

Drugi važan razlog leži u dugotrajnom rješavanju posljedica nekadašnjeg stanarskog prava. Republika Hrvatska donijela je Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr. (Narodne novine, br. 36/24), koji je stupio na snagu 2. travnja 2024. Tim je posebnim Zakonom uređen prijelazni zaštićeni najam u stanovima u privatnom vlasništvu. No, Nacrt zakona ne preuzima taj posebni režim. Štoviše, člankom 1. stavak 2. Nacrtom zakona izričito je propisano da se on ne primjenjuje na odnose prijelaznog zaštićenog najma uređene Zakonom iz 2024. godine. Njegov je cilj, među ostalim, urediti preostala pitanja zaštićenih najmoprimaca u stanovima u javnom vlasništvu, odnosno u stanovima Republike Hrvatske, jedinica lokalne i područne samouprave te određenih pravnih osoba.

Solemnizacija ugovora o najmu: najveća promjena za privatni (tržišni) najam

Prema članku 7. Nacrta zakona, ugovor o najmu stana morao bi biti sastavljen kao javnobilježnički akt ili potvrđen, odnosno solemniziran, kod javnog bilježnika. Ugovor sklopljen nakon stupanja Zakona na snagu bez propisanog oblika ne bi bio valjan.

Solemnizirani ugovor morao bi sadržavati ovršne klauzule za neispunjenje obveza najmoprimca i štetu, do iznosa 5 mjesečnih najamnina, kao i klauzulu koja omogućuje ovrhu radi predaje stana kada nastupi razlog za otkaz ili najam prestane po drugoj osnovi. Ako najmoprimac ne iseli, najmodavac bi na temelju takvog ugovora mogao tražiti potvrdu ovršnosti i pokrenuti ovrhu radi predaje stana u posjed.

Javni bilježnik koji potvrdi ugovor morao bi u roku od 30 dana dostaviti njegov primjerak Poreznoj upravi i unijeti propisane podatke o stanu u povezane evidencije. Time Nacrt zakona ne uvodi novi porez na najam, ali znatno otežava neprijavljeni najam i daje jasniji dokazni trag ugovornog odnosa.

Ugovor o najmu stana morao bi imati barem sljedeći sadržaj:

podatke o strankama, stanu i korisnicima stana, vrsti najma, najamnini, režijama i pričuvi, načinu uporabe i pregleda stana, trajanju, održavanju, komunikaciji te primopredaji.

Nacrt zakona predviđa i zapisnik pri predaji stana, s opisom njegova stanja, očitanjima brojila i fotografijama. U praksi će upravo kvalitetan „check-in“ i „check-out“ zapisnik biti najvažniji dokaz kod spora o šteti, režijama ili povratu pologa.

Trošak sastava odnosno solemnizacije po pravilu bi snosio najmodavac, ali Nacrt zakona dopušta drukčiji dogovor. To je jedna od točaka koja je izazvala najviše komentara u e-Savjetovanju: dio sudionika traži da se na najmoprimca može prenijeti najviše dio troška, a dio smatra da trošak treba izravno snositi najmoprimac.

Prava i obveze najmodavca i najmoprimca postaju detaljniji

Najmodavac bi morao predati stan u stanju pogodnom za ugovorenu uporabu, održavati ga funkcionalnim i otklanjati nedostatke koji onemogućuju redovito stanovanje. Najmoprimac bi imao pravo tražiti razmjerno smanjenje najamnine i naknadu štete ako se stan zbog propusta najmodavca ne može normalno koristiti.

Najmoprimac bi, s druge strane, morao plaćati najamninu i ugovorene troškove, pažljivo koristiti stan, bez odgode prijaviti nedostatke, snositi sitne popravke i štetu nastalu nepravilnim korištenjem te dopustiti zakonito najavljeni pregled. Ako ugovorom nije drukčije uređeno, najmodavac bi stan mogao pregledati najviše 2 puta godišnje, uz obavijest najmanje 3 dana unaprijed. Iznimka bi bili slučajevi moguće štete na drugim stanovima ili zajedničkim dijelovima zgrade.

Podnajam bi i dalje bio moguć samo uz pisanu suglasnost najmodavca. Za preinake i ulaganja najmoprimac bi također trebao prethodnu pisanu suglasnost. Nacrt zakona, međutim, predlaže ograničenu mogućnost da sud zamijeni odbijenu suglasnost za razumnu intervenciju koja je tehnički dopuštena, ne šteti vlasniku ili zgradi i financira je najmoprimac. To rješenje posebno otvara pitanje troška, amortizacije ulaganja i vraćanja stana u prvobitno stanje nakon iseljenja.

Osjetljiva je i odredba o zakonskom založnom pravu najmodavca na određenim pokretninama najmoprimca i članova njegova kućanstva za dug najamnine, režija, pričuve i štete. Nacrt zakona predviđa i solidarnu odgovornost članova kućanstva u propisanim slučajevima. Upravo zato ugovor treba jasno razlikovati najmoprimca, osobe koje koriste stan i osobe koje su izričito pristale preuzeti novčanu obvezu.

Ugovor na određeno vrijeme, polog i režije: više pravila, ali i otvorena pitanja

Ugovor na određeno vrijeme prestao bi istekom ugovorenog roka. Najmoprimac koji želi produljenje morao bi ga zatražiti najmanje 60 dana prije isteka, a najmodavac bi se morao očitovati u roku od 30 dana. Nacrt zakona predviđa da najam koji traje dulje od 5 godina ima određene učinke najma na neodređeno vrijeme, ali i dalje prestaje istekom ugovorenog roka. Ta je konstrukcija nejasna i predmet je konkretnih primjedbi u javnom savjetovanju.

Kao polog Nacrt zakona predviđa jednu mjesečnu najamninu, ali ugovorom se može odrediti i drugačije. Ne propisuje se dovoljno precizno rok za povrat pologa, obračun odbitaka i postupanje s računima koji pristignu nakon iseljenja. Zbog toga je kod svakog ugovora o najmu stana razumno unaprijed odrediti visinu pologa, rok povrata, dokumentiranje štete i završni obračun režija.

Za režije Nacrt zakona predviđa da ih najmoprimac podmiruje od stupanja u posjed, osim ako je ugovoreno drukčije. Međutim, prijenos računa na najmoprimca ovisi i o pravilima pojedinog isporučitelja. Ugovorom stoga treba odvojeno urediti plaća li najmoprimac račune izravno pružateljima usluga ili najmodavcu po obračunu, tko dostavlja očitanja brojila i kako se postupa s konačnim računima nakon prestanka najma. U odnosu prema zajednici suvlasnika zakonski obveznik pričuve i dalje je vlasnik, neovisno o tome što se u unutarnjem odnosu može ugovoriti da taj trošak nadoknađuje najmoprimac (u vezi s čim najmoprimci sada opravdano negoduju, kada im plaćanje pričuve najmodavac na određeni način nametne („Pa to se podrazumijeva…“), jer za to nisu dali suglasnost).

Otkaz ugovora o najmu i iseljenje: duži rokovi i brža ovrha

Najmoprimac bi ugovor mogao otkazati u svako doba, bez navođenja razloga. Ako ugovorom nije drukčije određeno, otkazni rok iznosio bi 60 dana. Najmodavac bi mogao otkazati zbog povreda najmoprimca: neplaćanja, veće štete, nedopuštenog podnajma, onemogućavanja pregleda ili nužnih radova, nedopuštenog korištenja od osoba koje nisu navedene u ugovoru, težeg narušavanja kućnog reda ili duljeg nekorištenja stana bez opravdanog razloga[2].

Otkaz zbog povrede ugovornih obveza morao bi se dati u roku od 90 dana od saznanja za povredu. U pravilu bi mu prethodila pisana opomena s najmanje 15 dana za otklanjanje problema, a rok za iseljenje ne bi smio biti kraći od 30 dana. Ako najmoprimac ne iseli, solemnizirani ugovor trebao bi omogućiti ovrhu radi predaje stana.

Za tržišni najam Nacrt zakona predviđa i otkaz ugovora o najmu stana bez krivnje najmoprimca. Najmoprimac bi tada imao najmanje (a) 6 mjeseci za iseljenje, odnosno (b) 1 godinu ako je najam trajao dulje od 5 godina. Ako u stanu živi maloljetno dijete koje ondje ima prijavljeno prebivalište najmanje 6 mjeseci prije otkaza, otkazni rok bi se produljio za dodatnih 6 mjeseci. Ugovorom se ipak za rok pod (a) i (b) može predvidjeti kraći otkazni rok, ali on ne smije biti kraći od 3 mjeseca (mogućnost ugovornog skraćenja otkaznog roka NE odnosi se na dodatnih 6 mjeseci otkaznog roka ako u stanu živi maloljetno dijete s prijavljenim prebivalištem u stanu barem 6 mjeseci prije otkaza ugovora). Upravo o tome se u javnosti digla velika prašina, jer vlasnici stanova (tj. najmodavci) tako duge otkazne rokove smatraju neprimjerenim i pretegobnim ograničenjem svojeg prava vlasništva.

Ako sud poslije utvrdi da za otkaz zbog navodne krivnje nisu bili ispunjeni uvjeti, najmoprimac bi mogao tražiti naknadu štete od najmanje 5 mjesečnih najamnina. Nacrt zakona pritom propisuje da taj postupak ne zaustavlja iseljenje. To je jedno od najosjetljivijih pitanja: najmodavci traže jednostavniji povrat posjeda i veći manevarski prostor u izvanrednim okolnostima, dok najmoprimci traže djelotvornu sudsku kontrolu prije ovrhe kada osporavaju valjanost otkaza.

Tržišna najamnina ostaje slobodna, ali je godišnji rast ograničen

Početna tržišna najamnina ostala bi stvar ugovora. Nacrt zakona ne uvodi opći plafon za početnu najamninu u Zagrebu, Splitu ili drugom gradu. Uvodi, međutim, ograničenje rasta za već postojeći odnos.

Slobodno ugovorena (tržišna) najamnina mogla bi se povećati najviše jednom godišnje, uz najavu najmanje 30 dana unaprijed, i najviše do rasta cijena stambenih objekata u prethodnoj godini prema podacima Državnog zavoda za statistiku (što za 2025. godinu, u odnosu na 2024. godinu, iznosi 14.1 %)[3].

Suprotna ugovorna odredba o višem, za najmoprimca nepovoljnije povećanju najamnine, bila bi ništetna. Osim toga, najmoprimac bi zbog povećanja imao opravdan razlog za otkaz, uz rok koji ne smije biti kraći od 30 dana. U javnom savjetovanju se posebno upozorava da tekst Zakona govori o cijenama stambenih objekata, dok obrazloženje spominje inflaciju. To nisu isti pokazatelji, pa će konačni tekst morati jasno odrediti primjenjivu statističku seriju i spriječiti zaobilaženje ograničenja otkazom pa sklapanjem novog ugovora s većom najamninom.

Agencija za osiguranje radničkih tražbina i naknada neplaćenih najamnina

Nacrt zakona daje novu zadaću Agenciji za osiguranje radničkih tražbina. Naziv Agencije potječe iz njezine postojeće nadležnosti, ali u području najma ona bi prema Nacrtu zakona mogla fizičkom najmodavcu isplatiti naknadu neplaćene najamnine i režijskih troškova, a zatim bi Republika Hrvatska stupila u njegov pravni položaj i dug potraživala od najmoprimca.

Za tu bi zaštitu najmodavac morao imati ugovor u propisanom obliku, dostaviti ga Agenciji, plaćati godišnju članarinu (iznos godišnje članarine odredio bi se odlukom Upravnog vijeća Agencije), dokazati ili učiniti vjerojatnim neplaćanje te dokazati da je najmoprimac iselio ili da je pokrenut postupak radi iseljenja. Trebao bi predati i solemniziranu bjanko zadužnicu najmoprimca, do najviše 10.000 eura.

Najviša naknada po najamnom odnosu ne bi smjela prijeći 10.000 eura. Nacrt zakona predviđa vremensko ograničenje za dospjele tražbine i nastavak isplate samo do iseljenja, a nakon isplate država bi regresno od najmoprimca potraživala plaćeni iznos, kamate i pripadajuća prava. Sustav je zamišljen kao sigurnosna mreža za legalni najam, ali njegova stvarna vrijednost ovisit će o brzini postupka, visini članarine i jasnim pravilima za dokazivanje duga i sprječavanje dvostruke naplate.

Nove obveze JLP(R)S-a, neprofitni najam i Registar zaštićenih najmoprimaca

Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (JLP(R)S) i drugi javni vlasnici dobili bi jasniji zakonski okvir za neprofitni najam. Dodjela javnih stanova u pravilu bi se provodila javnim natječajem, prema unaprijed objavljenim kriterijima i listi prvenstva. To znači da gradovi i općine socijalni ili priuštivi najam više ne bi smjeli oslanjati samo na neujednačenu lokalnu praksu.

Nacrt zakona također predviđa Registar stanova u javnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci. U njemu bi se evidentirali stanovi, vlasnici, zaštićeni najmoprimci, članovi kućanstva, podaci potrebni za primjenu najamnine i mogućnost otkupa. Javni poziv za prijavu stanova trebao bi biti objavljen najkasnije do 1. rujna 2027., a rok za prijavu i dokumentaciju istječe 31. prosinca 2027.

Zaštićeni najmoprimac u državnom stanu mogao bi, pod propisanim uvjetima, zatražiti kupnju uz cijenu 30 % nižu od tržišne cijene neopterećenog stana i otplatu do 240 mjesečnih obroka. Kod stanova drugih javnih vlasnika položaj je manje jasan: vlasnik može ponuditi prodaju, a Republika Hrvatska u određenim slučajevima nije obvezna otkupiti stan. To stvara razliku između zaštićenih najmoprimaca ovisno o tome je li vlasnik država, lokalna/regionalna jedinica ili druga pravna osoba.

Postupci u tijeku

Članak 55. Nacrta zakona propisuje da se postupci pokrenuti na temelju ranijeg Zakona o stambenim odnosima i važećeg Zakona o najmu stanova dovršavaju prema propisu na temelju kojega su pokrenuti.

Postojeći ugovori ostaju na snazi, ali se novi Zakon primjenjuje i na njih

Članci 56. i 58. postavljaju dva kumulativna pravila. Prvo, ugovori o najmu sklopljeni prije stupanja novog Zakona na snagu ostaju na snazi. Drugo, odredbe novog Zakona primjenjuju se i na te ranije sklopljene ugovore.

Zato nije precizno reći da postojeći ugovori ostaju na snazi, ali da se novi Zakon primjenjuje na njih „osim kada prijelazne odredbe propisuju drukčije”. Takva opća iznimka nije propisana. Precizan sažetak glasi: postojeći ugovori ostaju na snazi, odredbe novog Zakona primjenjuju se i na njih, a već pokrenuti postupci dovršavaju se prema ranijem zakonu.

Ipak, članak 58. formuliran je vrlo široko. Nacrt zakona ne navodi taksativno koje se nove odredbe neposredno primjenjuju na stare ugovore, koje ugovorne klauzule ostaju, ni kada bi izmjena ili dodatak ugovoru morali proći novu javnobilježničku formu. Zato nije opravdano unaprijed tvrditi ni da će sve stare odredbe ostati netaknute ni da će ih automatski zamijeniti svako novo pravilo. Konačno rješenje mora poštovati tekst Zakona, pravnu sigurnost i ustavna pravila o povratnom djelovanju propisa.

Državni stanovi, Registar i rokovi provedbe

Osobama koje su ranije imale pravnu osnovu za korištenje stana u vlasništvu Republike Hrvatske, ali na dan stupanja novog Zakona na snagu nemaju važeći ugovor, trebali bi se u roku od godine dana ponuditi ugovori na određeno vrijeme od 5 godina. Osoba bi se o ponudi morala očitovati u roku od 3 mjeseca. Ako je odbije ili se ne očituje, morala bi isprazniti stan u roku od 30 dana. Zaštićenim najmoprimcima predviđaju se ugovori na neodređeno vrijeme.

Članak 57. predviđa gubitak statusa zaštićenog najmoprimca ako se u propisanim rokovima ne upiše u novi Registar. To je posebno osjetljivo jer članak 49. obvezu prijave i dostave dokumentacije stavlja na najmodavca. Komentari na Nacrt zakona u javnom savjetovanju stoga s pravom upozoravaju da najmoprimac ne bi smio izgubiti stečeni status zbog propusta drugoga: predlažu samostalnu prijavu najmoprimca, osobno upozorenje, dopunski rok i pravo na pravni lijek.

Najamnine za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske prilagodile bi se po sili Zakona, 1. srpnja 2027.

Ministar bi pravilnike iz članka 45. i 48. morao donijeti u roku od 6 mjeseci od stupanja Zakona na snagu. Stari Zakon o najmu stanova prestao bi važiti, dok bi postojeća Uredba o zaštićenoj najamnini te državni podzakonski i lokalni opći akti ostali na snazi, u vezi s čim nije propisan nikakav (instruktivan) rok!

Komentari i primjedbe na Nacrt zakona iz e-Savjetovanja[4]

Prema javno dostupnom pregledu e-Savjetovanja za Zakon o najmu stanova, na dan 12. kolovoza 2026. evidentirano je 98 komentara: 91 opći komentar i 7 nadopuna teksta. Savjetovanje je još otvoreno, pa je riječ o trenutačnom stanju na dan pisanja članka, a ne o konačnom broju. Komentari vrlo jasno pokazuju gdje Nacrt zakona nailazi na praktične i pravne dvojbe i u vezi s kojim se odredbama najviše lamentira.

Najviše se raspravlja o obveznoj solemnizaciji. Dio sudionika podržava veću dokazivost i ovršnost ugovora, ali traži niži i pravednije raspoređen trošak, mogućnost elektroničkog sklapanja i solemnizacije te jasniju zaštitu kada je najmoprimac stranac ili nema imovinu u Hrvatskoj. Druga velika skupina primjedbi odnosi se na nepotpunu normativnu razradu: područje primjene na sobe, kuće, radnički i studentski smještaj, definicije sitnih popravaka, veće štete, normalne uporabe i kućanstva, minimalne uvjete useljivosti stana, povrat pologa, završni zapisnik, režije i pričuvu. Predlaže se i jasno navesti koje su odredbe prisilne, kako se zaštitne norme ne bi unaprijed isključivale tipskim ugovorima.

Komentari pokazuju suprotne interese, ali i potrebu za ravnotežom. Najmodavci traže preventivnu provjeru platežne sposobnosti, sigurnije plaćanje režija, veću slobodu otkaza u izvanrednim okolnostima i jasna pravila o ulaganjima. Najmoprimci i dio stručne javnosti upozoravaju na preširoku solidarnu odgovornost članova kućanstva, zakonsko založno pravo na pokretninama, mogućnost ovrhe prije djelotvorne sudske provjere otkaza te izostanak izričite zabrane samovoljnog iseljenja, promjene brave ili isključivanja režija. Predlažu se ubrzani postupci za sporove o popravcima, pologu i otkazu, pravno sigurna dostava te preciznije zaštitne mjere prije gubitka doma.

Uz Agenciju se ne osporava osnovna ideja naknade neplaćenog najma, nego se traže jači dokazi o dugu, pravo najmoprimca da se izjasni, ograničenje i transparentnost članarine, zaštita OIB-a i financijskih podataka te sprječavanje dvostruke naplate. Kod Registra i otkupa javnih stanova prigovori su još konkretniji: zaštićeni najmoprimac ne bi smio izgubiti status zato što najmodavac nije prijavio stan, elektronička prijava ne bi smjela biti jedini put, a pravo otkupa i prijelaz najamnine trebali bi biti ujednačeniji za državne i lokalne stanove. Predlažu se osobna obavijest, dopunski rok, samostalna prijava najmoprimca, snažnija zaštita osobnih podataka i prijelazno razdoblje prije većeg opterećenja najamninom.

Zaključak: više formalnosti, ali i više dokazivosti

Nacrt novog Zakona o najmu stanova pokušava uvesti više reda u odnos koji je u praksi često ostajao previše neformalan. Solemnizirani ugovor, zapisnik, jasnija pravila o otkazu, ograničenje godišnjeg rasta najamnine, mogućnost naknade neplaćenog najma i novi Registar mogli bi smanjiti dio sporova i potaknuti legalni dugoročni najam.

No, uspjeh ovog, svakako potrebnog zakona, ovisit će o tome koliko će konačni tekst biti jasan i provediv za vlasnika stana, najmoprimca, javnog bilježnika, Agenciju, Poreznu upravu, sudove, upravitelje zgrada i JLS. Upravo zato vrijedi pratiti završetak e-Savjetovanja: komentari već sada ukazuju na pitanja koja bi konačni Zakon morao preciznije urediti.

[1] Izvor: https://www.poslovni.hr/hrvatska/imate-probleme-sa-podstanarima-koji-ne-zele-iseliti-evo-sto-kaze-zakon-4425276

[2] Ovo rješenje podsjeća na razlog za otkazivanje stanarskog prava.

[3] https://podaci.dzs.hr/hr/podaci/cijene/indeksi-cijena-stambenih-objekata/

[4] Stanje na dan 12. kolovoza 2026.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

EU Direktiva o transparentnosti plaća 2026. – što poslodavci moraju znati

Biljana Barjaktar — Sat, 01 Aug 2026 16:02:00 +0000

EU Direktiva o transparentnosti plaća 2026. – što poslodavci moraju znati: EU Direktiva o transparentnosti plaća (Direktiva (EU) 2023/970) uvodi nove obveze poslodavaca koje će se u Hrvatskoj početi primjenjivati nakon 7. 6. 2026. godine.

Naime, Direktiva (EU) 2023/970 o transparentnosti plaća već od 8. 6. 2026. proizvodi važne učinke, bez obzira na to što Republika Hrvatska još nije „pretočila“ njezine odredbe u izmjene i dopune Zakona o radu. To znači da od 8. 6. 2026. dovoljno jasne i bezuvjetne odredbe Direktive imaju izravan horizontalni učinak i da se radnici na njih mogu pozivati!

Direktiva propisuje pravila kojima se osigurava jednaka plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnih sustava plaća i novih prava radnika na pristup informacijama o plaćama.

Najčešća zabluda: EU Direktiva o transparentnosti plaća odnosi se samo na poslodavce s više od 100 radnika.

Nova pravila odnose se na SVE poslodavce u privatnom i javnom sektoru te će zahtijevati izmjene pravilnika o radu, sustava određivanja plaća i postupaka zapošljavanja. Najčešća zabluda koja se do sada mogla čuti je da se odredbe EU Direktive o transparentnosti plaća, koje će biti transporirane u izmjene Zakona o radu – primjenjuju samo na poslodavce koji zapošljavaju više od 100 radnika. To je netočno!

Ta je tvrda očito proizašla iz pogrešnog shvaćanja obveze Izvješćivanja o razlikama u plaćama koju će, da, imati poslodavci koji zapošljavaju više od 100 radnika, ali će svoje poslovanje i interne akte, a posljedično i ugovore o radu, vezane uz odredbe EU Direktive o transparentnosti plaća, morati uskladiti SVI poslodavci u Republici Hrvatskoj. Stoga je važno na vrijeme informirati se o novim obvezama poslodavaca.

Najvažnije novosti odnose se na transparentnost plaća kod zapošljavanja, pravo radnika na informacije o plaćama i obvezu izvješćivanja o razlikama u plaćama između muškaraca i žena.

Rok primjene Direktive o transparentnosti plaća

Države članice Europske unije dužne su prenijeti Direktivu u nacionalno zakonodavstvo do 7. 6. 2026. godine. Međutim, ni Republika Hrvatska niti neke druge države članice EU-a to do navedenog datuma nisu učinile.

Izmjene Zakona o radu i drugih propisa koji uređuju radne odnose i ravnopravnost spolova se očekuju. Na izmjenama Zakona o radu intenzivno radi nositelj izrade Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Donošenje izmjena ZOR-a očekuje se, prema zadnjim informacijama, tijekom jeseni 2026. ALI, od 8. 6. 2026. dovoljno jasne i bezuvjetne odredbe Direktive imaju izravan horizontalni učinak i radnici se na njih mogu pozivati!

Transparentnost plaća pri zapošljavanju (kada dati kandidatu informaciju o plaći?)

Direktiva uvodi obvezu transparentnosti plaća već prije zasnivanja radnog odnosa.

Poslodavci će morati kandidatu za zapošljavanje pružiti informaciju o:

početnoj plaći ili
rasponu plaće za radno mjesto.

Informacija mora biti dostupna prije sklapanja ugovora o radu (odnosno prije razgovora za posao, ako ga ima), kako bi kandidat adekvatno mogao saznati podatke o plaći i pregovarati o plaći pod jednakim uvjetima.

Istodobno, poslodavci neće smjeti tražiti podatke o prethodnoj plaći kandidata.

Transparentni sustavi određivanja plaća

Direktiva zahtijeva da poslodavci primjenjuju objektivne i rodno neutralne kriterije za određivanje plaća i napredovanja.

Radnici moraju imati pristup kriterijima za određivanje plaće, što znači da će poslodavci morati jasno urediti sustav plaća u internim aktima.

Pri određivanju rada jednake vrijednosti uzimat će se u obzir osobito:

potrebne kvalifikacije
složenost poslova
odgovornost
uvjeti rada.

Radna mjesta ne moraju biti identična da bi se smatrala radom jednake vrijednosti, što će u praksi proširiti mogućnosti usporedbe plaća između radnika.

Pravo radnika na informacije o plaćama (što sve radnik ima pravo saznati?)

Direktiva uvodi nova prava radnika na pristup informacijama o plaćama.

Radnik će moći zatražiti informacije o:

vlastitoj plaći
prosječnoj plaći radnika koji obavljaju isti ili usporedivi posao
razlikama u plaćama između muškaraca i žena.

Podaci će se davati u agregiranom obliku uz poštovanje pravila zaštite osobnih podataka, što znači da se pojedinačni iznosi plaća drugih radnika u pravilu neće otkrivati.

Izvješćivanje o razlikama u plaćama (tko mora, a tko može?)

Direktiva uvodi obvezu izvješćivanja o razlikama u plaćama između muškaraca i žena za poslodavce s većim brojem zaposlenih.

Obveza izvješćivanja odnosit će se na poslodavce s najmanje 100 radnika. Za poslodavce s manje od 100 radnika to će biti samo dobrovoljno.

Izvješćivanje će obuhvaćati podatke o:

prosječnim plaćama žena i muškaraca
razlikama u plaćama po kategorijama radnika
osnovnoj plaći i dodatnim primicima.

Ako razlika u plaćama prelazi 5 % i ne može se objektivno opravdati, poslodavac će morati provesti procjenu sustava plaća i poduzeti korektivne mjere.

Sudska zaštita i odgovornost poslodavaca

Direktiva jača sudsku zaštitu radnika u sporovima zbog diskriminacije u plaćama.

Radnici će imati pravo na punu naknadu štete koja uključuje:

razliku plaće
dodatke na plaću
kamate.

U sporovima zbog diskriminacije u plaćama teret dokazivanja često će biti na poslodavcu, koji će morati dokazati da razlike u plaćama proizlaze iz objektivnih razloga.

Direktiva predviđa i sankcije za poslodavce koji ne poštuju obveze transparentnosti plaća.

Kako se pripremiti za transparentnost plaća u 2026.?

Zahtjevi Direktive u vezi transparentnosti plaća zahtijevat će značajne organizacijske i pravne prilagodbe kod poslodavaca.

Već sada je preporučljivo:

analizirati postojeći sustav plaća
utvrditi kriterije za određivanje plaće
početi prilagođavati pravilnik o radu
uspostaviti platne razrede
pripremiti sustav izvješćivanja.

EU Direktiva o transparentnosti plaća predstavlja jednu od najvažnijih promjena radnog prava u Europskoj uniji te će od 2026. godine značajno utjecati na poslovanje poslodavaca.

Koje odredbe Direktive o transparetnosti plaća se izravno primjenjuju od 8. 6. 2026.?

Od 8. 6. 2026. na poslodavce u Republici Hrvatskoj, neovisno o broju zaposlenih, primjenjuje se sljedeće:

Pravo radnika na informacije o plaći
Radnik ima pravo od poslodavca pisanim putem zatražiti podatke o svojoj platnoj razini te o prosječnoj platnoj razini radnika koji obavljaju isti rad ili rad jednake vrijednosti, a poslodavac je dužan odgovoriti u roku od dva mjeseca
Rodno neutralni i objektivni kriteriji za plaće Poslodavac je dužan pisano utvrditi objektivne i rodno neutralne kriterije za određivanje plaća, platnih razreda i povećanja plaća radnika (pod određenim uvjetima)

Ništetnost odredbe o tajnosti plaće
Odredba u ugovoru o radu koja radniku zabranjuje otkrivanje svoje plaće su nedopuštene, ništetne
Transparentnost plaće već u postupku zapošljavanja
Kandidat mora pravodobno dobiti informaciju o početnoj plaći ili rasponu plaće za radno mjesto, i to prije razgovora za posao, odnosno do trenutka kada radnik može i treba donijeti odluku o tome prihvaća li posao ili ne
Zabrana pitanja o ranijoj plaći
Poslodavac ne smije tražiti od kandidata podatak o tome koliko zarađuje kod sadašnjeg poslodavca, odnosno koliko je zarađivao kod prethodnog poslodavca

Da bi poslodavac uspješno i transparentno odgovorio na ova pitanja, potrebno je da prethodno ispravno vrednuje sva radna mjesta, ispravno grupira radnike prema kategorijama rada te da pripremi podatke za izračune prosječne plaće i medijana.

Kako to napraviti u praksi? Kako se pripremiti? Kako uskladiti akte? Koje predloške pripremiti? Kako provesti analizu transparentnosti plaće korak po korak, kako napraviti konkretne izračune, razvrstavanje radnika u kvartilne razrede, koje se odredbe Direktive o transparentnosti plaća već primjenjuju te koje su očekivane izmjene Zakona o radu 2026., možete saznati na ZOOM webinaru Alineje koji se održava 30. 9. 2026. (kliknite na -> PROGRAM I PRIJAVA).

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Hoće li jednostavna nabava nakon 1. 9. 2026. doista ostati “jednostavna”?

Biljana Barjaktar — Thu, 30 Jul 2026 17:16:12 +0000

Piše: dr. sc. Romina Štaba, odvjetnica, specijalist europskog prava i certificirani specijalist javne nabave

Od 1. rujna 2026. godine na snagu stupaju, među ostalim, odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi (NN 48/26)¹ kojima se značajno mijenjaju pravila jednostavne nabave. Viši vrijednosni pragovi, obvezna provedba određenih postupaka putem modula jednostavne nabave u EOJN RH te zakonski predviđena pravna zaštita predstavljaju promjene koje će u praksi zahtijevati prilagodbu svih naručitelja. Nameće se, stoga, pitanje – hoće li jednostavna nabava nakon 1. rujna 2026. doista ostati “jednostavna”?

Zašto su ove izmjene važne?

Prema Statističkom izvješću o javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj za 2025. godinu², koje je u lipnju 2026. objavilo Ministarstvo gospodarstva, Uprava za politiku javne nabave, ukupna vrijednost javne nabave bez PDV-a iznosila je 24,42 milijarde eura, odnosno 26,26 % BDP-a Republike Hrvatske. To predstavlja povećanje od čak 30,71 % u odnosu na 2024. godinu, kada je taj udio iznosio 20,09 %.
Od ukupne vrijednosti javne nabave, na jednostavnu nabavu otpada 1,85 milijardi eura, odnosno približno 7,6 %. Pritom najveći udio čine usluge (42,05 %), zatim roba (38,63 %), dok radovi sudjeluju s 19,32 %.
Iako jednostavna nabava čini manji dio ukupne vrijednosti javne nabave, riječ je o gotovo dvije milijarde eura godišnje. Stoga su i zakonodavne izmjene u odnosu na jednostavnu nabavu očekivane, zbog jačanja transparentnosti postupka, posebice ukoliko se u obzir uzmu i povišeni vrijednosni pragovi za primjenu te vrste postupka.

Novi pragovi jednostavne nabave

Od 1. rujna 2026. godine jednostavna nabava obuhvaća:
• nabavu robe i usluga te provedbu projektnih natječaja procijenjene vrijednosti manje od 50.000,00 eura bez PDV-a,
• nabavu radova procijenjene vrijednosti manje od 100.000,00 eura bez PDV-a.
Za diplomatske misije i konzularne urede Republike Hrvatske u inozemstvu primjenjuju se posebni, viši pragovi.
Povećanje vrijednosnih pragova znači da će se znatno veći broj nabava provoditi upravo prema pravilima jednostavne nabave.

Opći akt o pravilima, uvjetima i postupku jednostavne javne nabave – veća odgovornost naručitelja

Ni nakon ovih izmjena zakonodavac nije donio poseban pravilnik kojim bi se jedinstveno i generalno uredili postupci jednostavne nabave. Umjesto toga, naručitelji su i dalje obvezni vlastitim općim aktima urediti pravila, uvjete i postupke jednostavne nabave.
Istodobno, njihove su obveze postale znatno preciznije. Općim aktom potrebno je urediti:
• poštovanje načela javne nabave,
• sprječavanje, prepoznavanje i uklanjanje sukoba interesa,
• pravila pravne zaštite putem prigovora,
• mogućnost korištenja elektroničkih sredstava komunikacije za nabave procijenjene vrijednosti do 15.000,00 eura.
Rok za usklađivanje općih akata i planova nabave je do 16. kolovoza 2026. godine.

U istom roku, što proizlazi iz članka 86. prijelaznih i završnih odredaba ZIDZJN, trebalo bi biti provedeno usklađenje više podzakonskih akata: Pravilnika o dokumentaciji o nabavi te ponudi u postupcima javne nabave (NN 65/17, 75/20 i 92/25), Pravilnika o planu nabave, registru ugovora, prethodnom savjetovanju i analizi tržišta u javnoj nabavi (NN 101/17, 144/20 i 30/23), Pravilnika o izobrazbi u području javne nabave (NN 154/23. i 94/25.) te Pravilnika o javnoj nabavi u diplomatskim misijama i konzularnim uredima Republike Hrvatske u inozemstvu (NN 69/17).

Od navedenih podzakonskih akata donesen je novi Pravilnik o planu nabave, registru ugovora i pripremi postupka javne nabave (NN 86/2026), koji je stupio na snagu 15. kolovoza 2026. (pojedine odredbe 16. kolovoza, odnosno 1. rujna 2026.), kao i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o izobrazbi u području javne nabave (NN 86/2026), koji je stupio na snagu 15. kolovoza 2026. Nadalje, tijekom srpnja 2026. otvoreno je javno savjetovanje o Pravilniku o dokumentaciji o nabavi te ponudi u postupcima javne nabave, čije se donošenje i početak primjene očekuje do 1. rujna 2026.

EOJN RH postaje središnje mjesto provedbe jednostavne nabave

Jedna od najvažnijih novosti jest obvezna provedba postupaka putem modula jednostavne nabave u EOJN RH.
Za postupke procijenjene vrijednosti veće od 15.000,00 eura naručitelj je obvezan koristiti modul jednostavne nabave.
Dodatno, za nabavu robe i usluga procijenjene vrijednosti veće od 25.000,00 eura, odnosno radova procijenjene vrijednosti veće od 45.000,00 eura, postupak se mora provoditi putem javne objave u modulu jednostavne nabave.
Time jednostavna nabava prvi put dobiva znatno višu razinu transparentnosti i digitalnog praćenja svih radnji u postupku.

Prigovor – nova razina pravne zaštite u jednostavnoj nabavi

Jedna od najznačajnijih novosti svakako je zakonsko uvođenje pravne zaštite u postupcima jednostavne nabave.
Za nabave procijenjene vrijednosti veće od 15.000,00 eura gospodarskim subjektima osigurava se mogućnost podnošenja prigovora čelniku tijela odnosno odgovornoj osobi naručitelja.
Međutim, upravo će ovdje praksa otvoriti niz pravnih pitanja. Budući da zakon ostavlja naručiteljima značajan prostor za uređenje postupka prigovora vlastitim općim aktima, osobitu će važnost imati pitanja aktivne legitimacije, rokova, sadržaja prigovora, načina odlučivanja te mogućeg odgodnog učinka prigovora.
Jednako tako, zanimljivo će biti pratiti razvoj sudske prakse u pogledu mogućnosti daljnje pravne zaštite protiv odluke donesene o prigovoru, osobito imajući u vidu Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-214/2021 od 22. ožujka 2023. godine te Presudu Upravnog suda u Osijeku broj Us I-1119/2024 od 8. svibnja 2025. godine.
Upravo će praksa pokazati hoće li novi sustav prigovora predstavljati učinkovito pravno sredstvo ili tek dodatni formalni korak u postupku.

Smjernice Ministarstva gospodarstva za provedbu postupaka jednostavne nabave

Prilagodbu novim pravilima svakako olakšavaju Smjernice za provedbu postupaka jednostavne nabave³ koje je Ministarstvo gospodarstva objavilo 17. srpnja 2026. godine. One predstavljaju koristan praktični alat naručiteljima u izradi novih općih akata i provedbi postupaka prema izmijenjenom zakonskom okviru.

Prijelazne odredbe

Važno je naglasiti da će se svi postupci javne nabave, žalbeni postupci pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave te postupci jednostavne nabave pokrenuti prije stupanja na snagu ZIDZJN dovršiti prema odredbama Zakona o javnoj nabavi (NN 120/16 i 114/22).

Hoće li jednostavna nabava ostati “jednostavna”?

Na prvi pogled odgovor bi mogao biti negativan. Novi zakon donosi više formalnih pravila, višu razinu transparentnosti, obveznu primjenu EOJN RH, javnu objavu većeg broja postupaka te zakonski uređenu pravnu zaštitu. Sve to postupke jednostavne nabave čini znatno formalnijima nego što su bili dosad.
S druge strane, upravo standardizacija postupaka i digitalizacija njihove provedbe mogli bi dugoročno pojednostaviti svakodnevni rad naručitelja. Elektronički sustav omogućit će jasniji tijek postupka, automatsko generiranje dijela dokumentacije te potpun digitalni trag svih radnji, što bi trebalo pridonijeti većoj pravnoj sigurnosti i smanjenju mogućnosti pogrešaka.
Možda je upravo u tome odgovor na pitanje iz naslova. Jednostavna nabava nakon 1. rujna 2026. neće biti “jednostavna” zato što će sadržavati manje pravila, nego zato što će se ta pravila provoditi kroz transparentniji i standardiziraniji elektronički sustav. Upravo će praksa u mjesecima koji slijede pokazati hoće li se postići jednostavnije postupanje uz višu razinu pravne sigurnosti.

Tajnost podataka u postupku javne nabave – spor o povjerljivosti podataka

Biljana Barjaktar — Tue, 02 Jun 2026 11:22:50 +0000

Piše: dr. sc. Romina Štaba, odvjetnica, specijalist europskog prava i certificirani specijalist javne nabave

1. Zakonodavno uređenje i pitanja iz prakse

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi (NN 48/26) nisu mijenjane odredbe članka 52. i 53. Zakona o javnoj nabavi (dalje u tekstu: ZJN), koje se odnose na tajnost podataka u postupku javne nabave. Tim odredbama popisano je da gospodarski subjekt u postupku javne nabave smije na temelju zakona, drugog propisa ili općeg akta određene podatke označiti tajnom, uključujući tehničke ili trgovinske tajne te povjerljive značajke ponuda i zahtjeva za sudjelovanje. Ako gospodarski subjekt neke podatke označi tajnima, obvezan je navesti pravnu osnovu na temelju koje su ti podaci označeni tajnima. Gospodarski subjekt ne smije označiti tajnom: cijenu ponude, troškovnik, katalog, podatke u vezi s kriterijima za odabir ponude, javne isprave, izvatke iz javnih registara te druge podatke koji se prema posebnom zakonu ili podzakonskom propisu moraju javno objaviti ili se ne smiju označiti tajnom.

Člankom 53. ZJN-a regulirano je da naručitelj ne smije otkriti podatke dobivene od gospodarskih subjekata koje su oni na temelju zakona, drugog propisa ili općeg akta^[1] označili tajnom, uključujući tehničke ili trgovinske tajne te povjerljive značajke ponuda i zahtjeva za sudjelovanje.

Također, naručitelj ne smije drugim sudionicima u natjecateljskom postupku uz pregovore, odnosno u pregovaračkom postupku s prethodnom objavom poziva na nadmetanje, natjecateljskom dijalogu ili partnerstvu za inovacije otkriti povjerljive podatke ili rješenja koje mu je priopćio natjecatelj ili ponuditelj koji sudjeluje u pregovorima ili dijalogu bez njegove pisane izjave kojom daje suglasnost, s tim da se navedena izjava ne može dati kao opća zabrana pristupa svim informacijama, nego se mora odnositi samo na namjeravano prosljeđivanje određenih informacija.

Naručitelj smije otkriti podatke koji se odnose na: cijenu ponude, troškovnik, katalog, podatke u vezi s kriterijima za odabir ponude, javne isprave, izvatke iz javnih registara te druge podatke koji se prema posebnom zakonu ili podzakonskom propisu moraju javno objaviti ili se ne smiju označiti tajnom, iako ih je gospodarski subjekt označio tajnima.

Dakle, gospodarski subjekt može „određene“ podatke označiti tajnim. ZJN izričito ne propisuje koji to sve konkretni podaci mogu biti.

Isto tako, gospodarski subjekt određene podatke može označiti tajnim na temelju zakona, „drugog“ propisa ili općeg akta, s tim da ZJN jasno ne propisuje koji sve „drugi“ propisi i opći akti mogu biti pravna osnova označavanja podataka tajnima.

Stoga se posljedično u praksi pojavljuju različite situacije upravo s obzirom na široku definiciju „određenih“ podataka te mogućih pravnih osnova kao temelja za označavanje tajnosti podataka. Navedeno je pravno izazovno u situacijama ako bi se radilo o gospodarskim subjektima iz drugih država koje na različite načine uređuju pitanje, primjerice, poslovne tajne.

U slučaju kada gospodarski subjekt određene podatke označi tajnima, naručitelj je obvezan provjeriti „ne samo postojanje pravne osnove već i, sukladno pozitivnim propisima, sadržajno preispitati osnovanost označavanja poslovne tajne i odlučiti o davanju na uvid ponude“[2].

Ako bi pravno neosnovano bio onemogućen uvid u tajno označene podatke, navedeno bi moglo, naravno uz ispunjenje drugih pretpostavki, dovesti do povrede prava na djelotvorno pravno sredstvo i pošteno suđenje, jer drugim gospodarskim subjektima koji u postupku imaju pravni interes za podnošenje žalbe, kasnije tužbe, može biti onemogućen uvid u podatke koji su mu potrebni za argumentiranje žalbenih ili tužbenih navoda i njihovo dokazivanje.

Jasno je da bi omogućavanje uvida u tajno označene podatke gospodarskim subjektima koji imaju pravni interes za podnošenje žalbe, moglo dovesti do situacija da bi se određene ponude podnijele s intencijom stjecanja pravnog interesa za podnošenje žalbe te ostvarivanja prava na uvid u tajno označene podatke konkurenata, što je potrebno spriječiti.

Međutim, za postizanje balansa između prava na tajnost podataka s temeljnim načelom javne nabave – načelom transparentnosti, ne postoje jasna proceduralna pravila.

S jedne strane potrebno je zaštiti povjerljive podatke[3], no s druge strane u postupku javne nabave primjenjuje se načelo transparentnosti kao jedno od ključnih načela s posljedicom ostvarivanja prava na pravnu zaštitu i pošteno suđenje.

2. Spor o povjerljivosti podataka u hrvatskom postupku javne nabave

Spor o povjerljivosti podataka u hrvatskom postupku javne nabave nije izričito posebno reguliran. Isto tako, kako je prethodno navedeno, ZJN ne omogućuje posebne mehanizme[4] putem kojih bi se mogao omogućiti uvid u tajno označene podatke u postupku javne nabave. Niti u kasnijem postupku pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave, odnosno Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, nije propisana posebna procesna procedura za pristup tajno označenim podacima u spisu.

Iz Presude Suda Europske unije[5] u predmetu eVigilo (C-538/13), proizlazi, između ostalog, da je u nedostatku propisa Unije, na svakoj državi članici „da uredi pravila upravnog i sudskog postupka koja trebaju osigurati zaštitu prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije[6]. Ta postupovna pravila ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju slična pravna sredstva predviđena za zaštitu prava koja se uživaju na temelju nacionalnog pravnog poretka (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne smiju onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti)“ […].

U tom smislu, ističe se da iz Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti[7] (NN 30/18) proizlazi, između ostalog, da temeljem njega nositelji poslovne tajne imaju pravo zahtijevati mjere, postupke i pravna sredstva predviđena tim Zakonom radi sprječavanja nezakonitog pribavljanja, korištenja ili otkrivanja svoje poslovne tajne odnosno ostvarivanja pravne zaštite u tom pogledu. O dodatnim mjerama odlučuje sud na zahtjev stranke, a temeljem članka 10. tog Zakona, stranke, njihovi odvjetnici ili drugi zastupnici, sudski službenici, svjedoci, stručnjaci i sve ostale osobe koje sudjeluju u sudskom postupku koji se odnosi na nezakonito pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne ili koje imaju pristup dokumentima koji su sastavni dio sudskog postupka, ne smiju koristiti ili otkriti bilo koju poslovnu tajnu za koju su saznali zbog takvog sudjelovanja ili pristupa – dok se pravomoćno ne odluči drugačije ili tajna postane općepoznata.

Dakle, temeljem ZZNITV-a postoje postupovna pravila za, između ostalog, „zaštitu“ poslovne tajne, koja bi se potencijalno mogla implementirati na sličan način i u postupke javne nabave u slučaju tajno označenih podataka, u cilju kako bi se drugom sudioniku postupka javne nabave, koji za to ima valjan pravni interes, mogao omogućiti uvid u takve podatke, posebice ako bi oni bili vezani uz meritum spora.

3. Presuda Regionalnog upravnog suda u Laciju od 13. prosinca 2021.

Nastavno na prethodno navedeno, važno je ukazati na stajališta iz presude Regionalnog upravnog suda u Laciju^[8] od 13. prosinca 2021., u predmetu T.A.R. Lazio – Rome^[9], u kojoj je provedeno balansiranje između prava na pristup dokumentima koji se odnose na postupak javne nabave te zaštite tehničkih i poslovnih tajni gospodarskih subjekata. Upravni sud je naglasio da gospodarski subjekt, u svrhu svoje pravne obrane u sudskim postupcima vezanim uz postupak nabave za dodjelu javnog ugovora, može imati pristup informacijama koje sadrže tehničke ili poslovne tajne. Također, iz sadržaja presude se zaključuje da je pristup povjerljivoj dokumentaciji spora dozvoljen gospodarskom subjektu u opsegu, odnosno granicama nužnosti potrebne za ostvarivanje prava na sudsku zaštitu tog gospodarskog subjekta. Sud je i naglasio da je potrebno da pristup dokumentu bude omogućen na način koji ostvaruje njegovu učinkovitu razumljivost, a ne da se radi samo o formalnom udovoljavanju zahtjeva za uvid u povjerljivu dokumentaciju spora.

4. Zaključno

Unatoč propisanim podacima koje gospodarski subjekt ne smije označiti tajnom, meritum spora i dalje može biti vezan uz tajno označavanje podataka te pravne osnove za označavanje tajnosti. U provedbi balansiranja između prava na provjerljivost i prava na transparentnost, svakako je potrebno u obzir uzeti prava svih strana u sporu što podrazumijeva pravo na pošteno suđenje i pravo na djelotvorno pravno sredstvo. Tom bi balansiranju potencijalno moglo doprinijeti uvođenje mjera, kakve su ZZNITV-om predviđene u odnosu na „zaštitu“ poslovne tajne, i u postupak javne nabave kada se u njemu pojavi spor o povjerljivosti podataka.

[1] U praksi je to često interni akt gospodarskog subjekta o zaštiti poslovnih tajni.

[2] Pravno shvaćanje Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave sa sjednice od 17. 11. 2016.

[3] Najčešće poslovnu tajnu i know-how.

[4] Kao, primjerice, „prstenovi povjerljivosti“ u Ujedinjenom Kraljevstvu.

[5] Dalje u tekstu: Sud EU.

[6] Što bi se moglo odnositi i na opća načela, odnosno prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

[7] Dalje u tekstu: ZZNITV.

[8] Dalje u tekstu: Upravni sud.

[9] Broj: 12861/2021. Web izvor: https://i2.res.24o.it/pdf2010/Editrice/ILSOLE24ORE/QUOTIDIANI_VERTICALI/Online/_Oggetti_Embedded/Documenti/2021/12/26/Tar_Lazio_12861_2021.pdf, pristupljeno 23. svibnja 2026.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Budući pravni okvir u 2026. za suzbijanje neprijavljenog rada radnika (rada na crno)

Biljana Barjaktar — Tue, 05 May 2026 15:40:18 +0000

Nakon prvomajskog produžnog vikenda, dočekao nas je u e-Savjetovanju Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada, s konačnim prijedlogom zakona – što znači da se izmjene zakona predlažu donijeti po hitnom postupku. Uzevši, naime, u obzir donošenje predstojećih izmjena i dopuna Zakona o strancima, potrebno je uskladiti odredbe oba zakona kako bi se osigurala puna i svrsishodna primjena Zakona o strancima, ali i razmjernost posljedica koje proizlaze iz utvrđivanja neprijavljenoga rada. Javno savjetovanje je otvoreno do 19. 5. 2026., a očekivana objava izvješća planirana je za 24. 5. 2026. U ovom tekstu donosimo prikaz najvažnijih novosti koje su planirane tim izmjenama.

1. Uvodno o neprijavljenom radu radnika

Neprijavljeni rad radnika, kolokvijalno poznat kao tzv. rad na crno, pojava je prisutna u različitim djelatnostima i u različitim pojavnim oblicima, od potpuno neevidentiranog rada, koji uključuje i pojavu tzv. lažne samozaposlenosti do, također, više varijanti djelomično neprijavljenoga rada.

Zakon o suzbijanju neprijavljenoga rada (dalje: Zakon) stupio je na snagu 1. siječnja 2023. kao potpuno novi propis. Njegovo donošenje rezultat je višegodišnjih aktivnosti strateškog pristupa samom problemu, a koje aktivnosti su rezultirale i dokumentom strateškog planiranja, Nacionalnim programom za suzbijanje neprijavljenoga rada 2021. do 2024. i Akcijskim planom za provedbu ovog Nacionalnog programa. Također, donošenje toga Zakona predstavljalo je, uz izmjene i dopune Zakona o minimalnoj plaći te Zakona o radu, jedan od pokazatelja mjere Unaprjeđenje radnog zakonodavstva u okviru Nacionalnog programa oporavka i otpornosti Republike Hrvatske.

2. Dosadašnji učinci Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada i u uočene potrebe za revizijom

Nakon stupanja na snagu Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada 1. siječnja 2023. godine, promijenjena je paradigma postupanja u slučaju utvrđivanja neprijavljenoga rada. Ako poslodavci nisu u zadanom roku prijavili zatečenog radnika, koji radi bez prijave na obvezna osiguranja, prijavu uspostavlja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po službenoj dužnosti. Osim prijave, radnik ima pravo na isplatu medijalne bruto plaće, a država pravo na sve zaostale doprinose.

Podaci o učinku samog Zakona u tri godine njegove primjene otkrivaju poraznu statistiku pojave neprijavljenoga rada u Republici Hrvatskoj. Prema podacima Državnog inspektorata u razdoblju od 1. siječnja 2023., kada je Zakona stupio na snagu, do 31. prosinca 2025. godine, slijedom zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru utvrđenog neprijavljenog rada doneseno je ukupno 1197 rješenja na temelju odredaba članka 7. stavka 2. i 3. Zakona. Od toga, 1168 rješenja je doneseno na temelju članka 7. stavka 2. Zakona (kod kojih je neprijavljeni rad bio utvrđen prvi put od stupanja na snagu Zakona) te 29 rješenja na temelju članka 7. stavka 3. Zakona (neprijavljeni rad utvrđen drugi odnosno treći put), a poslodavcima je naloženo radnike, uključujući strance (ukupno 1953 radnika, od kojih 911 stranaca – državljana trećih zemalja) prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika, odnosno koji je u skladu s člankom 6. Zakona pretpostavljeni dan početka rada, kao i uplata u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske novčanog iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika, odnosno 6.630,00 eura ako je neprijavljeni rad radnika kod istog poslodavca utvrđen drugi i svaki slijedeći put (u razdoblju od 6 godina).

2.1. Postupanje nadležnog inspektora u provedbi inspekcijskog nadzora

Ipak, zamijećena je otežana primjena pojedinih zakonskih odredbi u praksi, odnosno potreba za preciziranjem i dopunjavanjem odredbi koje uređuju postupanje nadležnog inspektora u provedbi inspekcijskog nadzora, osobito u dijelu izdavanja naloga poslodavcu da prijavi radnika na obvezno mirovinsko osiguranje. Ovo posebno u dijelu kada zatečeni radnik već ima prijavu na mirovinsko osiguranje kod drugog poslodavca, ali ne u punom radnom vremenu. Postojeći izričaj zakonskih odredbi onemogućavao je prijavu do punog radnog vremena kod drugog poslodavca, kod kojeg je radnik radio neprijavljeno.

2.2. Javna objava popisa poslodavaca kod kojih je inspekcijskim nadzorom utvrđeno postojanje neprijavljenoga rada

Nadalje, zakonske odredbe koje uređuju javnu objavu podataka o poslodavcima kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđen neprijavljeni rad (tzv. Crna lista) i odredbe kasnije donesenog podzakonskog propisa – Pravilnika o objavi podataka o poslodavcima kod kojih je proveden nadzor u području prijavljivanja rada (Narodne novine, br. 148/24), nisu u potpunosti međusobno usklađene, pri čemu je potpunije uređenje propisano spomenutim Pravilnikom i usklađeno s odgovarajućim postupanjem u praksi.

Također, nakon izmjene propisa kojim se uređuje zapošljavanje državljana trećih zemalja (Zakon o strancima), javna objava popisa poslodavaca kod kojih je inspekcijskim nadzorom utvrđeno postojanje neprijavljenoga rada dobila je potpuno novu konotaciju. Reputacijski rizik zamijenile su značajno ozbiljnije posljedice, i to u vidu mogućnosti dobivanja odgovarajuće dozvole za rad odnosno otežavanje pristupa aktivnim mjerama politike zapošljavanja. Duljina razdoblja javne objave od čak šest godina do uklanjanja podatka o utvrđenom neprijavljenom radu ocjenjuje se previše rigidnim zakonskim rješenjem, odnosno predugim vremenskim periodom koji nije usklađen s dinamičnim promjenama na tržištu rada.

S druge strane, u pogledu propisane obveze objave poslodavaca koji nisu počinili prekršaje u pogledu prijavljivanja rada (tzv. Bijela lista), a koja nije zaživjela u praksi, ocijenjeno je neopravdanim isticati pozitivne primjere prijavljivanja rada u okolnostima kada je kod istih poslodavaca utvrđeno kršenje drugih obveza, a koje su nerijetko ozbiljne naravi.

2.3. Evidencija rada putem digitalnih platformi

Temeljem Zakona donesen je Pravilnik o Jedinstvenoj elektroničkoj evidenciji rada (Narodne novine, br. 8/24) koji se odnosi na evidenciju rada putem digitalnih radnih platformi. Imajući u vidu da je navedeni propis vezan uz paralelno uspostavljen informacijski sustav Jedinstvena elektronička evidencija rada (sustav JEER), uočene su različitosti u izričaju i sadržaju zakonskog i podzakonskog propisa koje je, radi pravilne primjene i pravne sigurnosti, potrebno uskladiti u okviru zakonskog teksta. Budući su se primjenom sustava JEER postigli izuzetno pozitivni učinci u praćenju rada i nepravilnosti u radu putem digitalnih radnih platformi, ocijenjeno je da je zakonske odredbe koje uređuju sustav JEER potrebno prilagoditi namjeri širenja ovog sustava na druge djelatnosti odnosno područja, a koju namjeru je nužno provesti u djelo kako bi se u cjelini provela odgovarajuća mjera iz Nacionalnog programa za suzbijanje neprijavljenoga rada.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Odluka Ustavnog suda RH o porezu na nekretnine: potvrđena ustavnost Zakona o lokalnim porezima

Biljana Barjaktar — Tue, 21 Apr 2026 19:14:17 +0000

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Odluku i Rješenje broj: U-I-46/2025 i dr. od 31. ožujka 2026. i Izdvojeno mišljenje suca kojima su odbijeni zahtjevi i prijedlozi za ocjenu suglasnosti Zakona o lokalnim porezima s Ustavom Republike Hrvatske. Ovim je aktom Ustavni sud potvrdio ustavnost izmjena i dopuna Zakona o lokalnim porezima (NN, br.152/24) koje se odnose na transformaciju poreza na kuće za odmor u porez na nekretnine te na novu raspodjelu prikupljenih poreznih sredstava.

Uvodno

Prijedloge i zahtjeve za ocjenu ustavnosti članka 2. stavka 1. točke 12., članka 20. stavka 1., članaka 25., 26., 27., 28. i 56. Zakona o lokalnim porezima (»Narodne novine« broj 115/16, 101/17, 114/22, 114/23 i 152/24) Ustavnom sudu podnijeli su, kako navodi Udruga gradova, između ostalih, Grad Mali Lošinj, Gradsko vijeće Grada Malog Lošinja, udruge te više stotina građana. Predlagatelji su u bitnome osporavali preimenovanje i redefiniranje lokalnog poreza, tvrdeći da se time narušava financijska autonomija jedinica lokalne samouprave. Nadalje, izneseni su prigovori da zakonsko rješenje predstavlja nedopušteno dvostruko oporezivanje te da oduzimanje dijela prihoda u korist područne samouprave krši pravo lokalnih jedinica na slobodno raspolaganje vlastitim prihodima.

Što je suština odluke Ustavnog suda o porezu na nekretnine?

Srž odluke jest u tome da je Ustavni sud zakonodavcu priznao vrlo široku slobodu u poreznoj politici, osobito kada država poreznim mjerama želi ostvariti važan javni interes. Ustavni sud je prihvatio da je cilj ove reforme potaknuti učinkovitije korištenje stambenih nekretnina, povećati ponudu stanova za dugoročni najam, smanjiti neravnoteže na tržištu stanovanja i pravednije raspodijeliti porezni teret. Prema ocjeni Ustavnog suda, riječ je o “osobito važnom” odnosno kvalificiranom javnom interesu, pa se Zakon o lokalnim porezima kreće unutar ustavnih ovlasti države u vođenju fiskalne politike.

Drugim riječima, Ustavni sud nije polazio od pitanja je li ovo najbolje moguće zakonsko rješenje, nego od pitanja prelazi li Zakon granice ustavno dopuštenog. Odgovor Suda je negativan: predmetni Zakon možda može biti predmet političke ili stručne rasprave, ali to samo po sebi ne znači da je neustavan. Ustavni sud izrijekom naglašava da nije njegova zadaća propisivati zakonodavcu treba li porez biti drukčije koncipiran, primjerice strogo ad valorem prema tržišnoj vrijednosti nekretnine.

Zašto prijedlozi za ukidanje odredbi Zakona o lokalnim porezima nisu prihvaćeni?

Jedan od glavnih prigovora podnositelja zahtjeva bio je da se izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima zapravo ne uvodi pravi porez na nekretnine, nego samo preimenovani porez na kuće za odmor. Ustavni sud te argumente nije prihvatio. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud navodi da nije riječ samo o promjeni naziva, nego i o preciznijem određivanju predmeta oporezivanja, kako bi se jasnije obuhvatio ukupni stambeni fond i uklonile ranije nejasnoće koje su umanjivale učinkovitost naplate. Ustavni sud je prihvatio objašnjenje da je zakonodavac postojećem poreznom obliku dao jasniji sadržaj, a ne samo novo ime.

Drugi važan prigovor odnosio se na navodno dvostruko oporezivanje, osobito kod kratkoročnog najma. Ni taj argument nije prihvaćen. Ustavni sud je prihvatio stajalište da su porez na nekretnine i porez na dohodak dva različita porezna oblika: jedan se temelji na imovini, a drugi na prihodu od te imovine. Zato činjenica da vlasnik nekretnine može plaćati oba poreza ne znači automatski neustavno dvostruko oporezivanje. Sud je pritom prihvatio i argument da kratkoročni najam već uživa određene porezne pogodnosti u odnosu na dugoročni najam, pa razlikovanje tih situacija nije proizvoljno.

Ustavni sud također nije prihvatio ni argument da je model poreza po četvornom metru nužno nepravedan zato što nije strogo vezan uz tržišnu vrijednost nekretnine. U obrazloženju se naglašava da izmijenjeni Zakon o lokalnim porezima ipak sadrži vrijednosne elemente: lokaciju, zonu, površinu, a jedinice lokalne samouprave mogu uzeti u obzir i dodatne kriterije poput starosti nekretnine i sadržaja koji povećavaju njezinu vrijednost. Sud je, dakle, zaključio da model nije izvan ustavno dopuštenih granica samo zato što nije potpuno ad valorem.

Nije prihvaćen ni prigovor da su prekršajne kazne same po sebi neustavne. Sud je ponovio svoje ustaljeno stajalište da sama visina neke obveze načelno nije ustavnopravno pitanje dok ne zadire u samu bit prava, a u ovom slučaju prihvatio je obrazloženje da su kazne usmjerene na povećanje porezne discipline i osiguravanje točnih podataka za utvrđivanje i naplatu poreza.

Zašto je Ustavni sud odbio prigovore jedinica lokalne samouprave?

Za gradove i općine bilo je posebno važno pitanje je li protuustavno to što su obvezni uvesti porez na nekretnine te što se prihod dijeli u omjeru 80 % jedinici lokalne samouprave i 20 % jedinici područne (regionalne) samouprave. Sud je i te prigovore odbio. Pošao je, naime, od članka 129.a i članka 131. Ustava i zaključio da pravo lokalne samouprave na vlastite prihode ne znači i ustavno zajamčeno pravo da sama bira hoće li uvesti baš svaki pojedini lokalni porez. Zakonodavac, prema stajalištu Ustavnog suda, ima ovlast oblikovati sustav lokalnih poreza i način raspodjele njihovih prihoda, sve dok lokalnim jedinicama ostavlja dovoljno sredstava za obavljanje njihovih ustavnih funkcija.

Sud je posebno naglasio da obvezno uvođenje poreza na nekretnine dovodi do ujednačavanja statusa poreznih obveznika na cijelom području Republike Hrvatske. Naime, prije izmjena Zakona o lokalnim porezima 95 jedinica lokalne samouprave nije imalo uveden porez na kuće za odmor, pa je položaj vlasnika nekretnina bio neujednačen od mjesta do mjesta. Prema ocjeni Ustavnog suda, država je smjela ukloniti takvu neujednačenost.

Kad je riječ o raspodjeli prihoda 80/20, Ustavni sud smatra da ona ne krši fiskalnu autonomiju lokalne samouprave. Naprotiv, ocijenio je da je takav model u skladu s načelima fiskalne decentralizacije, autonomije lokalne vlasti i supsidijarnosti, jer prihod ostaje unutar sustava javne vlasti i služi financijskoj ravnoteži te izvršavanju zadaća različitih razina samouprave. Sud je pritom izrijekom zaključio da osporene odredbe omogućuju i ravnomjerniji regionalni razvoj.

Koje su praktične posljedice odluke za jedinice lokalne samouprave?

Najvažnija posljedica ove odluke jest da za gradove i općine više nema ustavnopravne neizvjesnosti oko samog poreza. Porez na nekretnine ostaje obvezan lokalni porez i jedinice lokalne samouprave moraju ga provoditi. Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i dalje odlučuje o visini poreza u zakonskom rasponu od 0,60 do 8,00 eura po četvornom metru, može ga diferencirati prema mjestu, ulici, naselju ili zoni te ga može povećavati prema dodatnim kriterijima koji utječu na vrijednost nekretnine. Ako predstavničko tijelo ne propiše visinu poreza, primjenjuje se zakonski minimum od 0,60 eura po četvornom metru, a nadležnost za utvrđivanje i naplatu prelazi na Poreznu upravu.

Druga važna posljedica jest da će jedinice lokalne samouprave morati administrativno ozbiljno urediti dokazivanje oslobođenja od obveze plaćanja poreza na nekretnine. Sama prijava prebivališta nije dovoljna da bi se smatralo da nekretnina služi za stalno stanovanje. Porezni obveznik mora na poziv poreznog tijela dokazati stvarno stalno stanovanje, a porezno tijelo može podatke provjeravati i kod drugih subjekata, osobito kroz podatke o korištenju infrastrukture. To znači da općine i gradovi moraju očekivati konkretniji dokazni postupak, a ne puko oslanjanje na formalnu adresu.

Treće, odluka potvrđuje da lokalne jedinice ne mogu računati na argument autonomije kao osnovu za izbjegavanje ovog poreza ili za osporavanje raspodjele prihoda. Nakon ove odluke pravni okvir je vrlo jasan: lokalna samouprava zadržava većinski dio prihoda, ali ga dijeli s jedinicom područne (regionalne) samouprave na način koji je Ustavni sud proglasio dopuštenim. To praktično znači da će se buduće rasprave sve manje voditi oko ustavnosti, a sve više oko lokalnih odluka o stopama, zonama, socijalnim oslobođenjima i načinu provedbe.

Zaključak: što ova odluka stvarno znači?

Ova odluka Ustavnog suda ne znači da je taj sud potvrdio da je postojeći model poreza na nekretnine savršen. Ona znači nešto drugo, pravno mnogo važnije: Sud je potvrdio da taj model ostaje unutar granica Ustava. Za jedinice lokalne samouprave to znači obvezu provedbe, potrebu donošenja preciznih odluka i jačanje administrativnih kapaciteta, a za vlasnike nekretnina znači da se daljnje pravne bitke više neće voditi oko same opstojnosti poreza, nego oko primjene njegovog pravnog okvira u praksi.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Pravna zaštita u javnoj nabavi: novi rokovi, novi pravni mehanizmi i novi procesni rizici (osvrt na predstojeće izmjene Zakona o javnoj nabavi 2026.)

Biljana Barjaktar — Tue, 07 Apr 2026 16:21:51 +0000

Piše: dr. sc. Romina Štaba, odvjetnica, specijalist europskog prava i certificirani specijalist javne nabave

1. Uvodno

Iz sadržaja Zakona o javnoj nabavi, prakse Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (VUSRH), proizlazi da je sustav pravne zaštite u javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj reguliran na procesno formalan način te da i najmanji procesni propust može dovesti do nepovoljnog ishoda u aktiviranoj pravnoj zaštiti. Upravo takva procesna formalnost (što se odnosi i na sam postupak javne nabave koji je strogo zakonski propisan s antikorupcijskom svrhom, ali i funkcijom poštovanja temeljnih načela javne nabave, primarno načela transparentnosti), zahtijeva detaljno poznavanje pravnih normi i prakse, jer su oni ključni alat za uspjeh u pravnoj zaštiti.

2. Osvrt na predstojeće izmjene Zakona o javnoj nabavi 2026. u vezi s pravnom zaštitom

Analizom predloženih izmjena i dopuna Zakona o javnoj nabavi iz 2026. (1. čitanje u Hrvatskom saboru, u veljači 2026.) može se zaključiti da one ne mijenjaju temeljnu strukturu sustava pravne zaštite u javnoj nabavi, ali uvode niz novosti koje će imati konkretan i neposredan utjecaj na praksu naručitelja i gospodarskih subjekata i u dijelu vezanom uz izjavljivanje žalbe te samog tijeka žalbenog postupka. Uvode se i novosti glede dokazivanja u žalbenom postupku, što će zasigurno imati značajan utjecaj na daljnje postupanje u praksi.

U svakom slučaju, gledano iz odvjetničke perspektive, sadržajno je riječ o izmjenama i dopunama Zakona koje dodatno naglašavaju važnost pravodobnog, strateškog i procesno preciznog postupanja kako u provedbi postupka javne nabave, tako i u aktiviranju pravne zaštite.

2. 1. Prethodno upozorenje naručitelju – žalba tek kao „drugi korak”

Jedna od najznačajnijih novosti jest uvođenje članka 403.a, kojim se propisuje obveza žalitelja da prije izjavljivanja žalbe na sadržaj poziva na nadmetanje, dokumentaciju o nabavi, sadržaj ispravka poziva na nadmetanje, odnosno sadržaj izmjene dokumentacije o nabavi, mora upozoriti naručitelja na konkretnu nezakonitost putem EOJN RH. Žalitelj mora tako postupiti najkasnije tijekom 10-og dana od dana:

– objave poziva na nadmetanje, u odnosu na sadržaj poziva ili dokumentacije o nabavi;

– objave obavijesti o ispravku, u odnosu na sadržaj ispravka;

– objave izmjene dokumentacije o nabavi, u odnosu na sadržaj izmjene dokumentacije.

Potom žalitelj mora pričekati protek roka od tri dana od upućenog upozorenja na nezakonitost prije nego što može izjaviti žalbu. U protivnom, žalba se odbacuje.

Ova izmjena suštinski mijenja dosadašnji pristup u pravnoj zaštiti, jer žalba više nije primarni, već sekundarni alat za zaštitu prava. Iako se rok za žalbu u odnosu na citirano povećava s do sada propisanih 10 dana na 15 dana, teoretski je moguće da će žalitelju za izradu i podnošenje žalbe preostati samo dva dana.

Naime, očekivano je, s obzirom da se radi o prvim/temeljnim fazama postupka javne nabave, da će žalitelju zasigurno biti potrebno nekoliko dana za izradu „upozorenja na nezakonitost“, kao novog pravnog mehanizma, te nije isključeno da će upozorenje predati i 10-i dan. Naime, s obzirom na to da se u rok od 10 dana računaju i neradni dani, kod kompleksnijih postupaka javne nabave velikih vrijednosti nije realno očekivati da žalitelj može u značajno kraćem roku izraditi kvalitetno „upozorenje na nezakonitost“, tim više ako odluči i angažirati stručnu pomoć.

Štoviše, s obzirom na to da je „upozorenje na nezakonitost“ preduvjet za podnošenje žalbe, ono što se propusti navesti u „upozorenju“ vrlo izvjesno se neće moći isticati u žalbi, odnosno takvi dijelovi žalbe bi bili odbačeni.

Dakle, upravo u toj prvoj fazi postupka zapravo će postojati najveća odgovornost žalitelja da prepozna nezakonitosti i na to, prije podnošenja žalbe, upozori naručitelja. Ostaje otvoreno pitanje, ako bi naručitelj u narednom roku od 3 dana uklonio nezakonitost, tko bi žalitelju nadoknadio troškove sastava upozorenja na nezakonitosti.

Doista je moguće da će argumenti potencijalnog žalitelja iz „upozorenja“ u određenim slučajevima biti osnovani. Tada bi naručitelj izmijenio dokumentaciju u odnosu na koju je bilo podneseno „upozorenje“ te bi se postupak nastavio s uklonjenim „nezakonitostima“, no to ne znači da bi potencijalni žalitelj, koji je svojim upozorenjem utjecao na uklanjane nezakonitosti, time mogao utjecati na konačan ishod postupka nabave.

Takav potencijalni žalitelj bi, ako mu troškovi sastava „upozorenja na nezakonitost“ ne bi bili nadoknađeni (a prema sadašnjem prijedlogu zakona ne proizlazi da bi mu bili nadoknađeni), zapravo svojim financijskim resursima postupao za „dobrobit“ i drugih gospodarskih subjekata koji bi potom također mogli podnijeti ponude u daljnjem tijeku postupka (iz kojeg bi bile eliminirane „nezakonitosti“). Navedeno se ne ukazuje kao održivo rješenje za potencijalne žalitelje/ponuditelje u postupcima javne nabave.

Važno je naglasiti da se vezano uz izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi 2026. općenito u praksi mogu čuti navodi da će se rok za žalbu produljiti s 10 na 15 dana, međutim važno je naglasiti da produljeni rok od 15 dana vrijedi samo za prvu fazu postupka u odnosu na dokumentaciju koja je citirana, dok za kasnije faze postupka (osobito odluku o odabiru ili poništenju) rok za žalbu i dalje iznosi 10 dana.

2.2. Pomak u teretu dokazivanja – iznimka kod nezakonitog ugovaranja

Predloženim dodavanjem stavka 4. u članak 403. ZJN-a uvodi se nova iznimka: ako žalitelj učini vjerojatnim da je naručitelj sklopio ugovor bez provedenog postupka javne nabave suprotno odredbama Zakona, teret dokazivanja prelazi na naručitelja.

S odvjetničkog aspekta se može zaključiti da je riječ o važnom pomaku u odnosu na dosadašnje pravilo prema kojem je teret dokazivanja bio na žalitelju. Dakle, novopredloženim zakonodavnim uređenjem, u situacijama u kojima postoji sumnja na „izbjegavanje“ provedbe postupka javne nabave, žalitelju se olakšava procesna pozicija, dok se naručitelju nameće obveza aktivnog dokazivanja zakonitosti njegovog postupanja. Navedeno će u praksi vrlo izvjesno dovesti do većeg broja osporavanja izravnih ugovaranja, a time i povećane potrebe naručitelja za dokumentiranjem (uz preporuku sastavljanja detaljnih obrazloženja, zbog osiguravanja „za budućnost“ argumenata koji opravdavaju postupanje po izuzećima).

2.3. Uvođenje vještačenja – korak prema složenijem dokaznom postupku

Novopredloženi članak 403.b uvodi mogućnost izvođenja dokaza vještačenjem u žalbenom postupku. Iz te namjere proizlazi zaključak da se time žalbeni postupak dodatno razvija iz (više) formalnog u sadržajno zahtjevniji postupak u kojem stručna pitanja mogu imati odlučujuću ulogu za odluku. Navedeno je i logično te razumljivo s obzirom na to da predmeti nabave u praksi postaju sve inovativniji i specifičniji, zbog čega je za donošenje zakonite odluke potrebno raspolagati specifičnim znanjima, koja prelaze granice pravnog znanja. Vještačenje bi se moglo odrediti na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti DKOM-a.

Ova izmjena je posebno važna u tehnički složenim postupcima javne nabave – npr. IT, građevinski projekti, specifične usluge. Provođenjem vještačenja otvara se prostor za kvalitetnije utvrđivanje činjenica, ali i za strateško korištenje vještačenja kao procesnog alata u žalbenom postupku pred DKOM-om.

Ono što bi u praksi moglo izazivati dvojbe jest kada je provođenje vještačenja doista nužno, a kada predstavlja nepotreban trošak i produženje postupka. Isto tako, ostaje otvoreno pitanje za praksu – ako žalitelj ne bi (odmah) tijekom žalbenog postupka predlagao vještačenje, bi li ga uopće mogao uspješno predlagati kasnije pred VUSRH (ako bi osporavao, primjerice, odbijajuću odluku DKOM-a).

3. Zaključak

Općenito možemo zaključiti da pravna zaštita u javnoj nabavi postaje sve manje formalna u smislu rutinskog korištenja, a sve više strateška i pravno zahtjevna aktivnost. U praksi će to značiti manje “automatskih” žalbi, više promišljenih i ciljano strukturiranih postupaka kao i sve veći značaj pravnog savjetovanja u svim fazama postupka javne nabave.

Sve o pravilima zakonitog provođenja postupka jednostavne nabave koja se primjenjuju od 1. rujna 2026., uz simulaciju primjera provođenja postupka nabave u EOJN-u i o novim podzakonskim aktima uz novelirani Zakon o javnoj nabavi, možete saznati na praktičnom webinaru Alineje koji će se održati 9. 9. 2026. (ZOOM), od 10 do 12.30 sati. Više o programu i detaljnim informacijama, kliknite na sličicu ispod!

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Predložene izmjene Zakona o trgovini: što se mijenja za trgovce, građane i jedinice lokalne samouprave

Biljana Barjaktar — Mon, 23 Mar 2026 18:10:00 +0000

Izmjene Zakona o trgovini, čije se donošenje predlaže (trenutno je tekst Nacrta prijedloga izmjena i dopuni u e-Savjetovanju) donose važna nova pravila za prodaju alkohola, osobito u internetskoj prodaji, na automatiziranim blagajnama i u lokalnim sredinama koje će moći vremenski ograničiti prodaju alkoholnih pića. Prijedlog je važan za trgovce, građane i jedinice lokalne samouprave jer mijenja postojeći regulatorni okvir i uvodi strože mjere zaštite maloljetnika, javnog zdravlja i javnog reda i mira.

Drugim riječima, predložene izmjene ne svode se na tehničko usklađivanje zakonskog teksta, nego predstavljaju pokušaj da se postojeći regulatorni okvir prilagodi stvarnim okolnostima tržišta i društva. Posebno se to odnosi na suvremene oblike prodaje, poput online naručivanja i samonaplatnih sustava, ali i na potrebu da gradovi i općine dobiju jasniji pravni alat za rješavanje lokalnih problema povezanih s prodajom alkohola.

Zašto se predlažu izmjene Zakona o trgovini
Prema obrazloženju iz pratećih materijala, jedan od ključnih razloga za izmjene jest procjena da postojeće zakonske odredbe više ne osiguravaju dovoljno učinkovitu zaštitu maloljetnika od dostupnosti alkohola, osobito u digitalnom okruženju i u modelima prodaje bez neposrednog kontakta s prodavačem.

U praksi se kod internetske prodaje alkoholnih pića provjera dobi kupca često svodi na jednostavno potvrđivanje punoljetnosti na mrežnoj stranici. Takva provjera formalno postoji, ali je suštinski lako zaobići. Zakonodavac stoga polazi od stajališta da dosadašnji model ne pruža stvarnu razinu zaštite koju zahtijeva javni interes.

Osim zaštite maloljetnika, kao važni razlozi za izmjene navode se i zaštita zdravlja ljudi, zaštita javnog reda i mira, zaštita okoliša te zaštita kulturne baštine. Time se jasno pokazuje da predlagatelj prodaju alkohola ne promatra isključivo kao pitanje tržišta i trgovine, nego i kao pitanje lokalne kvalitete života i društvene sigurnosti.

Važan razlog za izmjene je i potreba da se jedinicama lokalne samouprave omogući aktivnija uloga. U sredinama u kojima prodaja alkohola u određenim vremenskim razdobljima dovodi do problema s bukom, narušavanjem javnog reda, onečišćenjem ili pritiskom na povijesne jezgre i turistička središta, lokalna vlast trebala bi imati jasniji pravni temelj za reakciju.

Što se konkretno mijenja u odnosu na postojeće stanje
Najvažnije predložene promjene mogu se svrstati u četiri skupine: stroža provjera dobi pri internetskoj prodaji alkohola, ograničenja prodaje alkohola putem automatiziranih blagajni, veće ovlasti jedinica lokalne samouprave za vremensko ograničavanje prodaje alkohola te novi prekršajni okvir i učinkovitiji nadzor.

1. Nova pravila za internetsku prodaju alkohola
Jedna od najvažnijih novina odnosi se na provjeru starosne dobi prilikom online kupnje alkoholnih pića. Umjesto dosadašnjeg modela koji se često svodi na formalnu izjavu kupca da je punoljetan, predlaže se tehnički stroži sustav: automatizirano očitavanje strojno čitljive zone važeće identifikacijske isprave.

To je bitna promjena u odnosu na postojeće stanje. Dok dosadašnji pravni okvir nije dovoljno precizno uređivao način verifikacije dobi u internetskoj prodaji alkohola, novi model nastoji osigurati stvarnu, neposrednu i provjerljivu identifikaciju punoljetnosti.

Predloženo rješenje ima i važnu podatkovnu dimenziju. Naime, podaci dobiveni iz identifikacijske isprave ne bi se smjeli koristiti općenito ili trajno, nego isključivo u svrhu trenutačne provjere dobi, i to u skladu s pravilima o zaštiti osobnih podataka. Time zakonodavac pokušava pomiriti dvije legitimne potrebe: zaštitu maloljetnika i zaštitu privatnosti kupaca.

Za trgovce to znači nove tehničke i organizacijske obveze. Online prodaja alkohola više neće moći počivati samo na uvjetima korištenja ili potvrdnom kliku kupca, nego će zahtijevati pouzdaniji sustav provjere. To će kod dijela trgovaca vjerojatno značiti dodatne troškove prilagodbe prodajnih platformi, ali i veću pravnu sigurnost jer će se smanjiti prostor za zlouporabe.

2. Stroža pravila i pri isporuci alkoholnog pića
Predložene izmjene ne zaustavljaju se samo na trenutku online narudžbe. Naprotiv, zakon ide korak dalje i predviđa da se provjera dobi mora osigurati i pri samom preuzimanju ili uručenju robe.

To znači da osoba koja preuzima alkoholno piće mora omogućiti uvid u identifikacijsku ispravu, odnosno provjeru dobi na način propisan zakonom. Ako to odbije, prodaja se ne smije dovršiti. Ovdje je riječ o važnom mehanizmu zatvaranja rupe u sustavu: čak i ako bi netko pokušao zaobići online provjeru, roba se ne bi smjela predati bez dodatne kontrole pri isporuci.

Za trgovce i dostavne službe to je posebno važno jer uvodi novu razinu odgovornosti u logistički lanac. Za građane i obitelji, osobito za roditelje, to znači višu razinu zaštite djece i maloljetnika od lake dostupnosti alkohola putem internetske kupnje.

3. Automatizirane blagajne pod strožim pravilima
Posebnu pažnju prijedlog posvećuje i prodaji alkohola putem automatiziranih blagajni. Razlog je jasan: samonaplatni i automatizirani modeli prodaje povećavaju rizik da maloljetnik dođe do alkoholnog pića bez stvarnog nadzora odrasle osobe ili zaposlenika trgovca.

Važeći okvir, prema logici predlagatelja, ne daje dovoljno jasna i učinkovita pravila za takve situacije. Zato se predlaže strože uređenje, odnosno ograničenje ili zabrana prodaje alkohola putem automatiziranih blagajni ako nije osigurana djelotvorna provjera dobi.

To je posebno relevantno za velike trgovačke lance i moderne maloprodajne sustave koji sve više koriste samonaplatna rješenja radi ubrzanja procesa kupnje i smanjenja operativnih troškova. Međutim, kada je riječ o alkoholu, tržišna učinkovitost više ne može imati prednost pred zaštitom maloljetnika i javnim interesom.

Za trgovce to znači potrebu za dodatnim nadzornim mehanizmima i reorganizacijom procesa prodaje. Za građane, osobito za mlađe osobe i njihove roditelje, to znači manju mogućnost da se alkohol kupuje bez kontrole.

4. Veće ovlasti gradova i općina za vremensko ograničavanje prodaje alkohola
Jedna od politički i praktično najzanimljivijih novina jest jačanje uloge jedinica lokalne samouprave. Predlaže se da predstavničko tijelo grada ili općine može propisati vremensko ograničenje prodaje alkoholnih pića na svom području kada za to postoje opravdani razlozi.

Time se lokalnim vlastima daje pravni alat koji dosad nije bio dovoljno jasno razrađen. Bitno je naglasiti da se takvo ograničenje ne predlaže proizvoljno, nego radi zaštite jasno navedenih vrijednosti: zdravlja ljudi, javnog reda i mira, zaštite okoliša i kulturne baštine.

Takvo rješenje može biti osobito važno za urbane sredine, turističke zone, povijesne jezgre gradova i područja u kojima noćna prodaja alkohola dovodi do učestalih problema. Time zakonodavac šalje poruku da nije svaka lokalna sredina ista i da nije nužno svuda primjenjivati potpuno jednako praktično rješenje. Za jedinice lokalne samouprave ovo je značajna promjena jer im omogućuje veću normativnu i upravljačku fleksibilnost. Za trgovce to znači da će morati pažljivije pratiti lokalne odluke i usklađivati poslovanje ne samo sa zakonom, nego i s lokalnim režimima ograničenja.

Za stanovnike lokalnih zajednica to može značiti mirnije javne prostore i manje negativnih posljedica povezanih s noćnom dostupnošću alkohola.

5. Novi prekršajni okvir i jača provedba
Nijedna zakonska obveza nema puni učinak ako nije praćena stvarno provedivim sankcijama. Zato prijedlog izmjena predviđa i novi prekršajni okvir, odnosno jačanje sankcijskog sustava za povrede obveza koje se uvode ili preciziraju izmjenama zakona.

Svrha takvog pristupa nije samo kažnjavanje, nego i preventivno djelovanje. Trgovci će u novom modelu imati jači poticaj da uspostave zakonite i provjerljive procedure jer će rizik odgovornosti biti konkretniji. To je osobito važno u slučajevima internetske prodaje, dostave i samonaplatnih sustava, gdje bi bez odgovarajućih sankcija pravila mogla ostati samo deklarativna.

Koji se učinci očekuju za pojedince
Za pojedince, osobito za maloljetnike i njihove obitelji, očekivani učinak izmjena prije svega je smanjenje dostupnosti alkohola maloljetnim osobama. Stroža provjera dobi u online prodaji i pri isporuci robe trebala bi otežati kupnju alkohola bez stvarne kontrole.

Šire gledano, očekuje se i pozitivan učinak na zaštitu zdravlja te na smanjenje rizičnih ponašanja povezanih s ranom i nekontroliranom konzumacijom alkohola. U sredinama u kojima lokalna samouprava iskoristi novu ovlast za vremensko ograničenje prodaje alkohola, građani bi mogli osjetiti i neizravne koristi u vidu boljeg javnog reda i mira te kvalitetnijeg svakodnevnog života.

S druge strane, dio punoljetnih kupaca mogao bi nove procedure doživjeti kao dodatnu formalnost ili usporavanje procesa kupnje. No iz perspektive zakonodavca, ta je dodatna formalnost razmjerna cilju koji se želi postići.

Koji se učinci očekuju za trgovinu
Za trgovce se očekuju najizravnije operativne i organizacijske posljedice. Online prodavatelji alkohola morat će uložiti u nove sustave provjere dobi i osigurati usklađenost s pravilima zaštite osobnih podataka. Trgovci koji koriste automatizirane blagajne morat će prilagoditi procese prodaje alkoholnih pića, a svi trgovci morat će pratiti i eventualna lokalna vremenska ograničenja prodaje.

To znači dodatne troškove usklađivanja, ali i jasniji regulatorni okvir. Dugoročno gledano, takva pravna sigurnost može biti korisna i za same trgovce, jer preciznije propisana pravila smanjuju pravnu neizvjesnost i prostor za različita tumačenja.

Pritom je važno naglasiti da se ovim izmjenama ne ograničava trgovina općenito, nego se ciljano uređuju rizični oblici prodaje alkoholnih pića. Upravo zato će najveći učinak osjetiti oni subjekti koji posluju u segmentima gdje je kontrola dobi do sada bila slabija ili manje učinkovita.

Koji se učinci očekuju za jedinice lokalne samouprave
Za jedinice lokalne samouprave predložene izmjene znače širenje mogućnosti lokalnog upravljanja. Gradovi i općine dobivaju pravni mehanizam kojim mogu odgovoriti na konkretne probleme na svom području, umjesto da čekaju opće nacionalno rješenje koje možda ne odgovara njihovim specifičnim okolnostima.

Očekivani učinci za lokalnu samoupravu su višestruki: jača mogućnost očuvanja javnog reda i mira, bolja zaštita osjetljivih prostora, učinkovitije upravljanje turistički opterećenim ili urbanim područjima te veća mogućnost usklađivanja lokalne trgovačke prakse s interesima zajednice.

Naravno, nova ovlast znači i novu odgovornost. Lokalna tijela morat će pažljivo obrazlagati i oblikovati eventualna ograničenja, vodeći računa o razmjernosti, lokalnim potrebama i učincima na gospodarstvo. No sama činjenica da se ta ovlast izričito normira već predstavlja važnu promjenu u konceptu upravljanja trgovinom alkoholnim pićima.

Zaključno: ciljane izmjene s izraženim javnim interesom
Predložene izmjene Zakona o trgovini pokazuju da se područje trgovine sve više promatra kroz prizmu zaštite javnog interesa, a ne samo tržišne slobode. Težište prijedloga jasno je usmjereno na zaštitu maloljetnika, smanjenje rizične dostupnosti alkohola, jačanje odgovornosti trgovaca i veću ulogu lokalne samouprave u upravljanju konkretnim problemima na svom području.

U usporedbi s postojećim stanjem, novi model donosi stroža i tehnički preciznija pravila, osobito za online prodaju i automatizirane oblike naplate, ali i jači institucionalni odgovor u lokalnim zajednicama. Očekuje se da će takve izmjene imati učinak na svakodnevnu praksu trgovaca, na zaštitu maloljetnika i na kvalitetu života u sredinama koje su posebno izložene negativnim posljedicama neograničene dostupnosti alkohola.

U konačnici, predloženi zakon šalje jasnu poruku: trgovina alkoholnim pićima više se ne promatra samo kao pitanje tržišne ponude, nego i kao pitanje zaštite zdravlja, javnog reda i lokalne zajednice.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Naplata potraživanja iz inozemstva (država članica EU): prekogranična naplata potraživanja korak po korak

Biljana Barjaktar — Sat, 14 Mar 2026 08:22:54 +0000

Naplata potraživanja iz inozemstva (država članica EU): prekogranična naplata potraživanja korak po korak – traži pravilan izbor nadležnog suda, mjerodavnog prava i odgovarajućeg pravnog instrumenta. Za hrvatski poslovni subjekt ključno je već na početku procijeniti je li tražbina nesporna ili sporna, kolika je njezina vrijednost, postoji li opasnost od otuđenja imovine te treba li koristiti europski platni nalog, europski postupak za sporove male vrijednosti, europski ovršni naslov, europski nalog za blokadu računa ili redovitu tužbu.

Prekogranična naplata potraživanja: od čega poslovni subjekt mora krenuti

Kada hrvatsko trgovačko društvo, obrt ili drugi poslovni subjekt ima dospjelu novčanu tražbinu prema dužniku koji ima sjedište, prebivalište ili imovinu u drugoj državi članici EU, prvi korak nije odmah pokretanje ovrhe, nego pravna procjena slučaja. Potrebno je provjeriti ugovor, narudžbu, račun, dokaz o isporuci robe ili usluge, opće uvjete poslovanja, rok dospijeća, eventualno ugovorenu nadležnost suda te klauzulu o mjerodavnom pravu. Upravo ta početna provjera određuje koji je pravni instrument za prekograničnu naplatu potraživanja iz Hrvatske uopće dostupan.

Za hrvatske vjerovnike pravni okvir nije jedan jedini propis, nego kombinacija prava Europske unije i hrvatskog nacionalnog prava.

Naplata potraživanja iz inozemstva (država članica EU): prekogranična naplata potraživanja korak po korak

Korak 1: utvrditi nadležnost

Prije izbora postupka hrvatski poslovni subjekt mora utvrditi može li tužiti pred sudom u Hrvatskoj ili pred sudom druge države članice. U poslovnoj praksi to često ovisi o tome postoji li ugovorena prorogacijska klauzula, odnosno odredba o tome koji je sud nadležan za spor. Ako takve klauzule nema, nadležnost se određuje prema pravilima Uredbe (EU) br. 1215/2012 poznate kao Bruxelles I bis uredbe, koja uređuje opća i posebna pravila nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, no svaka država članica određuje i službeno priopćava Komisiji koji će sudovi u toj državi članici biti nadležni za donošenje odluke o zahtjevu za EPN.

Što poslovni subjekt radi u ovom koraku:

prikuplja ugovor, račun, dostavnicu, narudžbenicu i prepisku
provjerava postoji li ugovorena nadležnost suda
utvrđuje je li riječ o nespornoj ili spornoj tražbini
procjenjuje gdje se nalazi dužnikova imovina.

Situacija 1: tražbina je nesporna i najprikladniji je europski platni nalog

Ako hrvatski vjerovnik raspolaže nespornom novčanom tražbinom, jedan od najvažnijih instrumenata je europski platni nalog prema Uredbi (EZ) br. 1896/2006. Svrha te uredbe jest pojednostavniti, ubrzati i smanjiti troškove postupanja u prekograničnim predmetima koji se odnose na neosporene novčane tražbine, a postupak se temelji na standardiziranim obrascima. Uredba se primjenjuje u državama članicama EU, osim Danske.

Europski platni nalog: korak po korak

Korak 1: provjeriti da je riječ o prekograničnom predmetu i dospjeloj novčanoj tražbini.
Korak 2: utvrditi koji je sud nadležan prema Bruxelles I bis uredbi.
Korak 3: pripremiti dokumentaciju koja pokazuje osnovu tražbine i njezin iznos.
Korak 4: podnijeti zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga nadležnom sudu na propisanom obrascu.
Korak 5: nakon izdavanja naloga pratiti hoće li dužnik podnijeti prigovor u propisanom roku.
Korak 6: ako prigovor ne bude podnesen, nalog postaje izvršiv i može se koristiti za naplatu u drugoj državi članici.

Za hrvatski poslovni subjekt europski platni nalog najkorisniji je kada postoji jasna dokumentacija i kada se realno očekuje da dužnik neće iznositi ozbiljan prigovor. Ako se već na početku može predvidjeti spor o osnovi ili visini tražbine, tada treba odmah razmotriti drugi postupovni put.

Situacija 2: tražbina je manje vrijednosti i moguć je spor

Ako je riječ o prekograničnom građanskom ili trgovačkom sporu niže vrijednosti, hrvatski vjerovnik treba provjeriti može li koristiti europski postupak za sporove male vrijednosti prema Uredbi (EZ) br. 861/2007. Taj je postupak namijenjen prekograničnim sporovima u kojima vrijednost zahtjeva ne prelazi 5.000 eura, ne računajući kamate, troškove i izdatke, a također se temelji na standardnim obrascima. Presuda donesena u tom postupku u pravilu se priznaje i izvršava u drugoj državi članici bez posebnog postupka proglašenja izvršivosti. Uredba se ne primjenjuje na Dansku.

Europski postupak za sporove male vrijednosti: korak po korak

Korak 1: provjeriti da vrijednost glavnog zahtjeva ne prelazi 5.000 eura.
Korak 2: utvrditi nadležni sud.
Korak 3: pripremiti sažet opis činjenica i priložiti dokaze o dugu.
Korak 4: podnijeti zahtjev na standardnom obrascu.
Korak 5: odgovoriti na eventualni zahtjev suda za dopunu podataka ili dokaza.
Korak 6: nakon donošenja odluke pribaviti potrebnu potvrdu i pokrenuti izvršenje ondje gdje se nalazi dužnikova imovina.

Ovaj instrument osobito je praktičan za mala i srednja poduzeća iz Hrvatske kada je spor realno moguć, ali je vrijednost tražbine takva da redoviti međunarodni spor ne bi bio razmjeran troškovima i trajanju postupka.

Situacija 3: vjerovnik već ima odluku za neosporenu tražbinu

Ako hrvatski poslovni subjekt već raspolaže presudom, sudskom nagodbom ili određenom javnom ispravom koja se odnosi na neosporenu tražbinu, može biti relevantan europski ovršni naslov prema Uredbi (EZ) br. 805/2004. Svrha te uredbe jest omogućiti lakše priznanje i izvršenje odluka o neospornim tražbinama među državama članicama, bez posebnog exequatura, uz uvjet poštovanja minimalnih procesnih standarda. Uredba se također ne primjenjuje na Dansku.

Europski ovršni naslov: korak po korak

Korak 1: provjeriti da je riječ o neosporenoj tražbini u smislu uredbe.
Korak 2: utvrditi postoji li odluka, sudska nagodba ili javna isprava koja može biti certificirana.
Korak 3: zatražiti potvrdu europskog ovršnog naslova pred sudom ili drugim nadležnim tijelom države podrijetla.
Korak 4: pribaviti potrebne isprave i, prema potrebi, prijevod za državu izvršenja.
Korak 5: pokrenuti izvršenje u državi članici u kojoj dužnik ima imovinu, prema pravilima te države.

Za hrvatskog vjerovnika ovaj je instrument koristan kad je glavna faza utvrđenja tražbine već završena, a sada je cilj što brže prijeći na učinkovitu prekograničnu naplatu.

Situacija 4: postoji opasnost da će dužnik povući ili prenijeti novac s računa

Ako hrvatski poslovni subjekt osnovano strahuje da će dužnik prije završetka postupka raspolagati sredstvima na računu i time onemogućiti buduću naplatu, treba razmotriti europski nalog za blokadu računa prema Uredbi (EU) br. 655/2014. Tom se uredbom uspostavlja jedinstveni postupak kojim vjerovnik može ishoditi nalog koji sprječava prijenos ili povlačenje sredstava s računa dužnika do visine naznačenog iznosa. Taj instrument služi osiguranju naplate, a ne konačnom rješavanju glavne stvari. Primjenjuje se u državama članicama EU, osim Danske.

Europski nalog za blokadu računa: korak po korak

Korak 1: procijeniti postoji li stvarna opasnost za buduću naplatu.
Korak 2: utvrditi traži li se mjera prije dobivanja odluke ili nakon što vjerovnik već ima ovršni naslov.
Korak 3: prikupiti podatke o dužniku i, ako je moguće, o njegovu bankovnom računu.
Korak 4: podnijeti zahtjev sudu i obrazložiti hitnost te rizik za naplatu.
Korak 5: ako sud odobri nalog, sredstva se blokiraju do naznačenog iznosa.
Korak 6: ako vjerovnik još nema odluku o glavnoj stvari, mora nastaviti ili pokrenuti glavni postupak radi konačne naplate.

Ovaj je instrument posebno važan kad hrvatski vjerovnik ima ozbiljne indicije da bi dužnik mogao “isprazniti” račun prije nego što presuda ili drugi ovršni naslov postanu praktično korisni.

Situacija 5: tražbina je sporna ili složena pa treba ići u redovitu tužbu

Ako je tražbina ozbiljno osporena, ako je spor pravno ili činjenično složen ili ako predmet ne odgovara posebnim europskim postupcima, hrvatski poslovni subjekt mora računati na redovitu tužbu pred nadležnim sudom. I u toj situaciji temelj za nadležnost ostaje Bruxelles I bis, a nakon odluke slijedi pitanje njezina priznanja i izvršenja u državi u kojoj dužnik ima imovinu.

Redovita tužba i izvršenje u drugoj državi članici: korak po korak

Korak 1: utvrditi nadležni sud i sastaviti tužbu prema pravilima toga foruma.
Korak 2: osigurati pravilnu dostavu pismena dužniku u drugoj državi članici.
Korak 3: po potrebi pribaviti dokaze iz druge države članice.
Korak 4: voditi parnični postupak do odluke.
Korak 5: nakon izvršne odluke pribaviti potvrde i potrebne prijevode.
Korak 6: pokrenuti izvršenje u državi u kojoj se nalaze računi, pokretnine, nekretnine ili druga imovina dužnika.

Upravo u toj vrsti predmeta dolazi do izražaja važnost pravilne procesne organizacije, jer za hrvatskog vjerovnika dobivena presuda nije kraj posla: stvarna naplata ovisi o tome gdje je imovina i kako je uređeno izvršenje u državi u kojoj se ono traži.

Dostava pismena i izvođenje dokaza: dio prekogranične naplate koji se ne smije podcijeniti

U prekograničnoj naplati potraživanja iz Hrvatske iznimno su važni i procesni tehnički koraci. Uredba (EU) 2020/1784 uređuje prekograničnu dostavu sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima, a Uredba (EU) 2020/1783 uređuje suradnju sudova pri izvođenju dokaza preko granice. To znači da hrvatski poslovni subjekt, čak i kada postupak vodi iz Hrvatske, mora računati na pravila dostave, jezika, potvrda i eventualnog pribavljanja dokaza iz druge države članice.

U praksi se upravo na tom mjestu često gubi vrijeme. Neuredna dostava, pogrešan prijevod ili nepotpun zahtjev za dokaz mogu znatno usporiti postupak. Zato je za prekograničnu naplatu potraživanja iz Hrvatske jednako važno imati dobru dokumentaciju kao i ispravno odabrati pravni instrument.

Što poslovni subjekt treba pripremiti bez obzira na odabrani instrument

Bez obzira koristi li europski platni nalog, spor male vrijednosti, europski ovršni naslov, blokadu računa ili redovitu tužbu, hrvatski vjerovnik bi na početku trebao imati uredno složen skup isprava. To u pravilu uključuje ugovor ili narudžbu, račun, dokaz o isporuci robe ili usluge, opće uvjete poslovanja, obračun glavnice i kamata, te evidenciju komunikacije s dužnikom. Upravo ta dokumentacija omogućuje da se pravilno odredi postupak i da se kasnije lakše provede priznanje i izvršenje u drugoj državi članici.

Korisno je također već na početku procijeniti i praktična pitanja: u kojoj državi dužnik posluje, gdje ima račun, ima li nekretnine ili drugu imovinu te postoji li mogućnost da će tijekom postupka otuđiti sredstva. U prekograničnoj naplati potraživanja upravo ta rana procjena često odlučuje hoće li vjerovnik izabrati instrument koji vodi samo do formalne odluke ili instrument koji vodi do stvarne naplate.

Zaključno: kako odabrati pravi pravni instrument za prekograničnu naplatu iz Hrvatske

Za hrvatski poslovni subjekt ne postoji jedan univerzalni model prekogranične naplate potraživanja u EU. Ako je tražbina nesporna, najprije treba provjeriti europski platni nalog. Ako je riječ o prekograničnom sporu manje vrijednosti, treba razmotriti europski postupak za sporove male vrijednosti. Ako vjerovnik već ima odluku za neosporenu tražbinu, može biti prikladan europski ovršni naslov. Ako postoji rizik da će sredstva nestati s računa, treba razmotriti europski nalog za blokadu računa. U složenijim i spornim predmetima ostaje redovita tužba, a zatim priznanje i izvršenje u državi u kojoj se nalazi dužnikova imovina.

Drugim riječima, uspjeh prekogranične naplate potraživanja iz Hrvatske ne ovisi samo o tome postoji li dug, nego o tome je li hrvatski vjerovnik pravodobno i pravilno odabrao instrument za prisilnu naplatu. Upravo u tome je razlika između tražbine koja ostaje evidentirana u poslovnim knjigama i tražbine koja je doista naplaćena.

Ako želite saznati kako naplatiti dug iz druge države članice EU, koji pravni instrument pritom koristiti, kako izbjeći pogreške u prekograničnoj ovrsi i, najvažnije, kako u praksi izgleda postupak naplate – korak po korak, prijavite se na ZOOM webinar Alineje koji organiziramo 24. 3. 2026. (klik na sličicu!):

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara