Alineja

EU Direktiva o transparentnosti plaća 2026. – što poslodavci moraju znati

Biljana Barjaktar — Mon, 08 Jun 2026 16:02:44 +0000

EU Direktiva o transparentnosti plaća 2026. – što poslodavci moraju znati: EU Direktiva o transparentnosti plaća (Direktiva (EU) 2023/970) uvodi nove obveze poslodavaca koje će se u Hrvatskoj početi primjenjivati nakon 7. 6. 2026. godine.

Naime, Direktiva (EU) 2023/970 o transparentnosti plaća već od 8. 6. 2026. proizvodi važne učinke, bez obzira na to što Republika Hrvatska još nije „pretočila“ njezine odredbe u izmjene i dopune Zakona o radu. To znači da od 8. 6. 2026. dovoljno jasne i bezuvjetne odredbe Direktive imaju izravan horizontalni učinak i da se radnici na njih mogu pozivati!

Direktiva propisuje pravila kojima se osigurava jednaka plaća muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti putem transparentnih sustava plaća i novih prava radnika na pristup informacijama o plaćama.

Najčešća zabluda: EU Direktiva o transparentnosti plaća odnosi se samo na poslodavce s više od 100 radnika.

Nova pravila odnose se na SVE poslodavce u privatnom i javnom sektoru te će zahtijevati izmjene pravilnika o radu, sustava određivanja plaća i postupaka zapošljavanja. Najčešća zabluda koja se do sada mogla čuti je da se odredbe EU Direktive o transparentnosti plaća, koje će biti transporirane u izmjene Zakona o radu – primjenjuju samo na poslodavce koji zapošljavaju više od 100 radnika. To je netočno!

Ta je tvrda očito proizašla iz pogrešnog shvaćanja obveze Izvješćivanja o razlikama u plaćama koju će, da, imati poslodavci koji zapošljavaju više od 100 radnika, ali će svoje poslovanje i interne akte, a posljedično i ugovore o radu, vezane uz odredbe EU Direktive o transparentnosti plaća, morati uskladiti SVI poslodavci u Republici Hrvatskoj. Stoga je važno na vrijeme informirati se o novim obvezama poslodavaca.

Najvažnije novosti odnose se na transparentnost plaća kod zapošljavanja, pravo radnika na informacije o plaćama i obvezu izvješćivanja o razlikama u plaćama između muškaraca i žena.

Rok primjene Direktive o transparentnosti plaća

Države članice Europske unije dužne su prenijeti Direktivu u nacionalno zakonodavstvo do 7. 6. 2026. godine. Međutim, ni Republika Hrvatska niti neke druge države članice EU-a to do navedenog datuma nisu učinile.

Izmjene Zakona o radu i drugih propisa koji uređuju radne odnose i ravnopravnost spolova se očekuju. Na izmjenama Zakona o radu intenzivno radi nositelj izrade Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Donošenje izmjena ZOR-a očekuje se, prema zadnjim informacijama, tijekom jeseni 2026. ALI, od 8. 6. 2026. dovoljno jasne i bezuvjetne odredbe Direktive imaju izravan horizontalni učinak i radnici se na njih mogu pozivati!

Transparentnost plaća pri zapošljavanju (kada dati kandidatu informaciju o plaći?)

Direktiva uvodi obvezu transparentnosti plaća već prije zasnivanja radnog odnosa.

Poslodavci će morati kandidatu za zapošljavanje pružiti informaciju o:

početnoj plaći ili
rasponu plaće za radno mjesto.

Informacija mora biti dostupna prije sklapanja ugovora o radu (odnosno prije razgovora za posao, ako ga ima), kako bi kandidat adekvatno mogao saznati podatke o plaći i pregovarati o plaći pod jednakim uvjetima.

Istodobno, poslodavci neće smjeti tražiti podatke o prethodnoj plaći kandidata.

Transparentni sustavi određivanja plaća

Direktiva zahtijeva da poslodavci primjenjuju objektivne i rodno neutralne kriterije za određivanje plaća i napredovanja.

Radnici moraju imati pristup kriterijima za određivanje plaće, što znači da će poslodavci morati jasno urediti sustav plaća u internim aktima.

Pri određivanju rada jednake vrijednosti uzimat će se u obzir osobito:

potrebne kvalifikacije
složenost poslova
odgovornost
uvjeti rada.

Radna mjesta ne moraju biti identična da bi se smatrala radom jednake vrijednosti, što će u praksi proširiti mogućnosti usporedbe plaća između radnika.

Pravo radnika na informacije o plaćama (što sve radnik ima pravo saznati?)

Direktiva uvodi nova prava radnika na pristup informacijama o plaćama.

Radnik će moći zatražiti informacije o:

vlastitoj plaći
prosječnoj plaći radnika koji obavljaju isti ili usporedivi posao
razlikama u plaćama između muškaraca i žena.

Podaci će se davati u agregiranom obliku uz poštovanje pravila zaštite osobnih podataka, što znači da se pojedinačni iznosi plaća drugih radnika u pravilu neće otkrivati.

Izvješćivanje o razlikama u plaćama (tko mora, a tko može?)

Direktiva uvodi obvezu izvješćivanja o razlikama u plaćama između muškaraca i žena za poslodavce s većim brojem zaposlenih.

Obveza izvješćivanja odnosit će se na poslodavce s najmanje 100 radnika. Za poslodavce s manje od 100 radnika to će biti samo dobrovoljno.

Izvješćivanje će obuhvaćati podatke o:

prosječnim plaćama žena i muškaraca
razlikama u plaćama po kategorijama radnika
osnovnoj plaći i dodatnim primicima.

Ako razlika u plaćama prelazi 5 % i ne može se objektivno opravdati, poslodavac će morati provesti procjenu sustava plaća i poduzeti korektivne mjere.

Sudska zaštita i odgovornost poslodavaca

Direktiva jača sudsku zaštitu radnika u sporovima zbog diskriminacije u plaćama.

Radnici će imati pravo na punu naknadu štete koja uključuje:

razliku plaće
dodatke na plaću
kamate.

U sporovima zbog diskriminacije u plaćama teret dokazivanja često će biti na poslodavcu, koji će morati dokazati da razlike u plaćama proizlaze iz objektivnih razloga.

Direktiva predviđa i sankcije za poslodavce koji ne poštuju obveze transparentnosti plaća.

Kako se pripremiti za transparentnost plaća u 2026.?

Zahtjevi Direktive u vezi transparentnosti plaća zahtijevat će značajne organizacijske i pravne prilagodbe kod poslodavaca.

Već sada je preporučljivo:

analizirati postojeći sustav plaća
utvrditi kriterije za određivanje plaće
početi prilagođavati pravilnik o radu
uspostaviti platne razrede
pripremiti sustav izvješćivanja.

EU Direktiva o transparentnosti plaća predstavlja jednu od najvažnijih promjena radnog prava u Europskoj uniji te će od 2026. godine značajno utjecati na poslovanje poslodavaca.

Koje odredbe Direktive o transparetnosti plaća se izravno primjenjuju od 8. 6. 2026.?

Od 8. 6. 2026. na poslodavce u Republici Hrvatskoj, neovisno o broju zaposlenih, primjenjuje se sljedeće:

Pravo radnika na informacije o plaći
Radnik ima pravo od poslodavca pisanim putem zatražiti podatke o svojoj platnoj razini te o prosječnoj platnoj razini radnika koji obavljaju isti rad ili rad jednake vrijednosti, a poslodavac je dužan odgovoriti u roku od dva mjeseca
Rodno neutralni i objektivni kriteriji za plaće Poslodavac je dužan pisano utvrditi objektivne i rodno neutralne kriterije za određivanje plaća, platnih razreda i povećanja plaća radnika (pod određenim uvjetima)

Ništetnost odredbe o tajnosti plaće
Odredba u ugovoru o radu koja radniku zabranjuje otkrivanje svoje plaće su nedopuštene, ništetne
Transparentnost plaće već u postupku zapošljavanja
Kandidat mora pravodobno dobiti informaciju o početnoj plaći ili rasponu plaće za radno mjesto, i to prije razgovora za posao, odnosno do trenutka kada radnik može i treba donijeti odluku o tome prihvaća li posao ili ne
Zabrana pitanja o ranijoj plaći
Poslodavac ne smije tražiti od kandidata podatak o tome koliko zarađuje kod sadašnjeg poslodavca, odnosno koliko je zarađivao kod prethodnog poslodavca

Da bi poslodavac uspješno i transparentno odgovorio na ova pitanja, potrebno je da prethodno ispravno vrednuje sva radna mjesta, ispravno grupira radnike prema kategorijama rada te da pripremi podatke za izračune prosječne plaće i medijana.

Kako to napraviti u praksi? Kako se pripremiti? Kako uskladiti akte? Koje predloške pripremiti? Kako provesti analizu transparentnosti plaće korak po korak, kako napraviti konkretne izračune, razvrstavanje radnika u kvartilne razrede, u kojem smjeru nacionalni zakonodavac planirala transponirati odredbe Direktive u nacionalno zakonodavstvo – i još puno toga, možete saznati na sljedećem ZOOM webinaru Alineje koji se održava 8. 7. 2026. (klik na sličicu!)

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Tajnost podataka u postupku javne nabave – spor o povjerljivosti podataka

Biljana Barjaktar — Tue, 02 Jun 2026 11:22:50 +0000

Piše: dr. sc. Romina Štaba, odvjetnica, specijalist europskog prava i certificirani specijalist javne nabave

1. Zakonodavno uređenje i pitanja iz prakse

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi (NN 48/26) nisu mijenjane odredbe članka 52. i 53. Zakona o javnoj nabavi (dalje u tekstu: ZJN), koje se odnose na tajnost podataka u postupku javne nabave. Tim odredbama popisano je da gospodarski subjekt u postupku javne nabave smije na temelju zakona, drugog propisa ili općeg akta određene podatke označiti tajnom, uključujući tehničke ili trgovinske tajne te povjerljive značajke ponuda i zahtjeva za sudjelovanje. Ako gospodarski subjekt neke podatke označi tajnima, obvezan je navesti pravnu osnovu na temelju koje su ti podaci označeni tajnima. Gospodarski subjekt ne smije označiti tajnom: cijenu ponude, troškovnik, katalog, podatke u vezi s kriterijima za odabir ponude, javne isprave, izvatke iz javnih registara te druge podatke koji se prema posebnom zakonu ili podzakonskom propisu moraju javno objaviti ili se ne smiju označiti tajnom.

Člankom 53. ZJN-a regulirano je da naručitelj ne smije otkriti podatke dobivene od gospodarskih subjekata koje su oni na temelju zakona, drugog propisa ili općeg akta^[1] označili tajnom, uključujući tehničke ili trgovinske tajne te povjerljive značajke ponuda i zahtjeva za sudjelovanje.

Također, naručitelj ne smije drugim sudionicima u natjecateljskom postupku uz pregovore, odnosno u pregovaračkom postupku s prethodnom objavom poziva na nadmetanje, natjecateljskom dijalogu ili partnerstvu za inovacije otkriti povjerljive podatke ili rješenja koje mu je priopćio natjecatelj ili ponuditelj koji sudjeluje u pregovorima ili dijalogu bez njegove pisane izjave kojom daje suglasnost, s tim da se navedena izjava ne može dati kao opća zabrana pristupa svim informacijama, nego se mora odnositi samo na namjeravano prosljeđivanje određenih informacija.

Naručitelj smije otkriti podatke koji se odnose na: cijenu ponude, troškovnik, katalog, podatke u vezi s kriterijima za odabir ponude, javne isprave, izvatke iz javnih registara te druge podatke koji se prema posebnom zakonu ili podzakonskom propisu moraju javno objaviti ili se ne smiju označiti tajnom, iako ih je gospodarski subjekt označio tajnima.

Dakle, gospodarski subjekt može „određene“ podatke označiti tajnim. ZJN izričito ne propisuje koji to sve konkretni podaci mogu biti.

Isto tako, gospodarski subjekt određene podatke može označiti tajnim na temelju zakona, „drugog“ propisa ili općeg akta, s tim da ZJN jasno ne propisuje koji sve „drugi“ propisi i opći akti mogu biti pravna osnova označavanja podataka tajnima.

Stoga se posljedično u praksi pojavljuju različite situacije upravo s obzirom na široku definiciju „određenih“ podataka te mogućih pravnih osnova kao temelja za označavanje tajnosti podataka. Navedeno je pravno izazovno u situacijama ako bi se radilo o gospodarskim subjektima iz drugih država koje na različite načine uređuju pitanje, primjerice, poslovne tajne.

U slučaju kada gospodarski subjekt određene podatke označi tajnima, naručitelj je obvezan provjeriti „ne samo postojanje pravne osnove već i, sukladno pozitivnim propisima, sadržajno preispitati osnovanost označavanja poslovne tajne i odlučiti o davanju na uvid ponude“[2].

Ako bi pravno neosnovano bio onemogućen uvid u tajno označene podatke, navedeno bi moglo, naravno uz ispunjenje drugih pretpostavki, dovesti do povrede prava na djelotvorno pravno sredstvo i pošteno suđenje, jer drugim gospodarskim subjektima koji u postupku imaju pravni interes za podnošenje žalbe, kasnije tužbe, može biti onemogućen uvid u podatke koji su mu potrebni za argumentiranje žalbenih ili tužbenih navoda i njihovo dokazivanje.

Jasno je da bi omogućavanje uvida u tajno označene podatke gospodarskim subjektima koji imaju pravni interes za podnošenje žalbe, moglo dovesti do situacija da bi se određene ponude podnijele s intencijom stjecanja pravnog interesa za podnošenje žalbe te ostvarivanja prava na uvid u tajno označene podatke konkurenata, što je potrebno spriječiti.

Međutim, za postizanje balansa između prava na tajnost podataka s temeljnim načelom javne nabave – načelom transparentnosti, ne postoje jasna proceduralna pravila.

S jedne strane potrebno je zaštiti povjerljive podatke[3], no s druge strane u postupku javne nabave primjenjuje se načelo transparentnosti kao jedno od ključnih načela s posljedicom ostvarivanja prava na pravnu zaštitu i pošteno suđenje.

2. Spor o povjerljivosti podataka u hrvatskom postupku javne nabave

Spor o povjerljivosti podataka u hrvatskom postupku javne nabave nije izričito posebno reguliran. Isto tako, kako je prethodno navedeno, ZJN ne omogućuje posebne mehanizme[4] putem kojih bi se mogao omogućiti uvid u tajno označene podatke u postupku javne nabave. Niti u kasnijem postupku pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave, odnosno Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, nije propisana posebna procesna procedura za pristup tajno označenim podacima u spisu.

Iz Presude Suda Europske unije[5] u predmetu eVigilo (C-538/13), proizlazi, između ostalog, da je u nedostatku propisa Unije, na svakoj državi članici „da uredi pravila upravnog i sudskog postupka koja trebaju osigurati zaštitu prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije[6]. Ta postupovna pravila ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju slična pravna sredstva predviđena za zaštitu prava koja se uživaju na temelju nacionalnog pravnog poretka (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne smiju onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti)“ […].

U tom smislu, ističe se da iz Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti[7] (NN 30/18) proizlazi, između ostalog, da temeljem njega nositelji poslovne tajne imaju pravo zahtijevati mjere, postupke i pravna sredstva predviđena tim Zakonom radi sprječavanja nezakonitog pribavljanja, korištenja ili otkrivanja svoje poslovne tajne odnosno ostvarivanja pravne zaštite u tom pogledu. O dodatnim mjerama odlučuje sud na zahtjev stranke, a temeljem članka 10. tog Zakona, stranke, njihovi odvjetnici ili drugi zastupnici, sudski službenici, svjedoci, stručnjaci i sve ostale osobe koje sudjeluju u sudskom postupku koji se odnosi na nezakonito pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne ili koje imaju pristup dokumentima koji su sastavni dio sudskog postupka, ne smiju koristiti ili otkriti bilo koju poslovnu tajnu za koju su saznali zbog takvog sudjelovanja ili pristupa – dok se pravomoćno ne odluči drugačije ili tajna postane općepoznata.

Dakle, temeljem ZZNITV-a postoje postupovna pravila za, između ostalog, „zaštitu“ poslovne tajne, koja bi se potencijalno mogla implementirati na sličan način i u postupke javne nabave u slučaju tajno označenih podataka, u cilju kako bi se drugom sudioniku postupka javne nabave, koji za to ima valjan pravni interes, mogao omogućiti uvid u takve podatke, posebice ako bi oni bili vezani uz meritum spora.

3. Presuda Regionalnog upravnog suda u Laciju od 13. prosinca 2021.

Nastavno na prethodno navedeno, važno je ukazati na stajališta iz presude Regionalnog upravnog suda u Laciju^[8] od 13. prosinca 2021., u predmetu T.A.R. Lazio – Rome^[9], u kojoj je provedeno balansiranje između prava na pristup dokumentima koji se odnose na postupak javne nabave te zaštite tehničkih i poslovnih tajni gospodarskih subjekata. Upravni sud je naglasio da gospodarski subjekt, u svrhu svoje pravne obrane u sudskim postupcima vezanim uz postupak nabave za dodjelu javnog ugovora, može imati pristup informacijama koje sadrže tehničke ili poslovne tajne. Također, iz sadržaja presude se zaključuje da je pristup povjerljivoj dokumentaciji spora dozvoljen gospodarskom subjektu u opsegu, odnosno granicama nužnosti potrebne za ostvarivanje prava na sudsku zaštitu tog gospodarskog subjekta. Sud je i naglasio da je potrebno da pristup dokumentu bude omogućen na način koji ostvaruje njegovu učinkovitu razumljivost, a ne da se radi samo o formalnom udovoljavanju zahtjeva za uvid u povjerljivu dokumentaciju spora.

4. Zaključno

Unatoč propisanim podacima koje gospodarski subjekt ne smije označiti tajnom, meritum spora i dalje može biti vezan uz tajno označavanje podataka te pravne osnove za označavanje tajnosti. U provedbi balansiranja između prava na provjerljivost i prava na transparentnost, svakako je potrebno u obzir uzeti prava svih strana u sporu što podrazumijeva pravo na pošteno suđenje i pravo na djelotvorno pravno sredstvo. Tom bi balansiranju potencijalno moglo doprinijeti uvođenje mjera, kakve su ZZNITV-om predviđene u odnosu na „zaštitu“ poslovne tajne, i u postupak javne nabave kada se u njemu pojavi spor o povjerljivosti podataka.

[1] U praksi je to često interni akt gospodarskog subjekta o zaštiti poslovnih tajni.

[2] Pravno shvaćanje Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave sa sjednice od 17. 11. 2016.

[3] Najčešće poslovnu tajnu i know-how.

[4] Kao, primjerice, „prstenovi povjerljivosti“ u Ujedinjenom Kraljevstvu.

[5] Dalje u tekstu: Sud EU.

[6] Što bi se moglo odnositi i na opća načela, odnosno prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

[7] Dalje u tekstu: ZZNITV.

[8] Dalje u tekstu: Upravni sud.

[9] Broj: 12861/2021. Web izvor: https://i2.res.24o.it/pdf2010/Editrice/ILSOLE24ORE/QUOTIDIANI_VERTICALI/Online/_Oggetti_Embedded/Documenti/2021/12/26/Tar_Lazio_12861_2021.pdf, pristupljeno 23. svibnja 2026.

Upravo o tajnim podacima u javnoj nabavi, kao jednom od najsloženijih pitanja u sustavu javne nabave, a osobito o balansiranju između zaštite povjerljivih podataka u javnoj nabavi i obveze poštovanja načela transparentnosti, bit će riječi na programu stručnog usavršavanja iz područja javne nabave (4 nastavna sata – 4 boda), koji se u organizaciji Alineje putem ZOOM-a održava 18. 6. 2026. (klik na sličicu!)

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Budući pravni okvir u 2026. za suzbijanje neprijavljenog rada radnika (rada na crno)

Biljana Barjaktar — Tue, 05 May 2026 15:40:18 +0000

Nakon prvomajskog produžnog vikenda, dočekao nas je u e-Savjetovanju Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada, s konačnim prijedlogom zakona – što znači da se izmjene zakona predlažu donijeti po hitnom postupku. Uzevši, naime, u obzir donošenje predstojećih izmjena i dopuna Zakona o strancima, potrebno je uskladiti odredbe oba zakona kako bi se osigurala puna i svrsishodna primjena Zakona o strancima, ali i razmjernost posljedica koje proizlaze iz utvrđivanja neprijavljenoga rada. Javno savjetovanje je otvoreno do 19. 5. 2026., a očekivana objava izvješća planirana je za 24. 5. 2026. U ovom tekstu donosimo prikaz najvažnijih novosti koje su planirane tim izmjenama.

1. Uvodno o neprijavljenom radu radnika

Neprijavljeni rad radnika, kolokvijalno poznat kao tzv. rad na crno, pojava je prisutna u različitim djelatnostima i u različitim pojavnim oblicima, od potpuno neevidentiranog rada, koji uključuje i pojavu tzv. lažne samozaposlenosti do, također, više varijanti djelomično neprijavljenoga rada.

Zakon o suzbijanju neprijavljenoga rada (dalje: Zakon) stupio je na snagu 1. siječnja 2023. kao potpuno novi propis. Njegovo donošenje rezultat je višegodišnjih aktivnosti strateškog pristupa samom problemu, a koje aktivnosti su rezultirale i dokumentom strateškog planiranja, Nacionalnim programom za suzbijanje neprijavljenoga rada 2021. do 2024. i Akcijskim planom za provedbu ovog Nacionalnog programa. Također, donošenje toga Zakona predstavljalo je, uz izmjene i dopune Zakona o minimalnoj plaći te Zakona o radu, jedan od pokazatelja mjere Unaprjeđenje radnog zakonodavstva u okviru Nacionalnog programa oporavka i otpornosti Republike Hrvatske.

2. Dosadašnji učinci Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada i u uočene potrebe za revizijom

Nakon stupanja na snagu Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada 1. siječnja 2023. godine, promijenjena je paradigma postupanja u slučaju utvrđivanja neprijavljenoga rada. Ako poslodavci nisu u zadanom roku prijavili zatečenog radnika, koji radi bez prijave na obvezna osiguranja, prijavu uspostavlja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po službenoj dužnosti. Osim prijave, radnik ima pravo na isplatu medijalne bruto plaće, a država pravo na sve zaostale doprinose.

Podaci o učinku samog Zakona u tri godine njegove primjene otkrivaju poraznu statistiku pojave neprijavljenoga rada u Republici Hrvatskoj. Prema podacima Državnog inspektorata u razdoblju od 1. siječnja 2023., kada je Zakona stupio na snagu, do 31. prosinca 2025. godine, slijedom zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru utvrđenog neprijavljenog rada doneseno je ukupno 1197 rješenja na temelju odredaba članka 7. stavka 2. i 3. Zakona. Od toga, 1168 rješenja je doneseno na temelju članka 7. stavka 2. Zakona (kod kojih je neprijavljeni rad bio utvrđen prvi put od stupanja na snagu Zakona) te 29 rješenja na temelju članka 7. stavka 3. Zakona (neprijavljeni rad utvrđen drugi odnosno treći put), a poslodavcima je naloženo radnike, uključujući strance (ukupno 1953 radnika, od kojih 911 stranaca – državljana trećih zemalja) prijaviti na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika, odnosno koji je u skladu s člankom 6. Zakona pretpostavljeni dan početka rada, kao i uplata u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske novčanog iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika, odnosno 6.630,00 eura ako je neprijavljeni rad radnika kod istog poslodavca utvrđen drugi i svaki slijedeći put (u razdoblju od 6 godina).

2.1. Postupanje nadležnog inspektora u provedbi inspekcijskog nadzora

Ipak, zamijećena je otežana primjena pojedinih zakonskih odredbi u praksi, odnosno potreba za preciziranjem i dopunjavanjem odredbi koje uređuju postupanje nadležnog inspektora u provedbi inspekcijskog nadzora, osobito u dijelu izdavanja naloga poslodavcu da prijavi radnika na obvezno mirovinsko osiguranje. Ovo posebno u dijelu kada zatečeni radnik već ima prijavu na mirovinsko osiguranje kod drugog poslodavca, ali ne u punom radnom vremenu. Postojeći izričaj zakonskih odredbi onemogućavao je prijavu do punog radnog vremena kod drugog poslodavca, kod kojeg je radnik radio neprijavljeno.

2.2. Javna objava popisa poslodavaca kod kojih je inspekcijskim nadzorom utvrđeno postojanje neprijavljenoga rada

Nadalje, zakonske odredbe koje uređuju javnu objavu podataka o poslodavcima kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđen neprijavljeni rad (tzv. Crna lista) i odredbe kasnije donesenog podzakonskog propisa – Pravilnika o objavi podataka o poslodavcima kod kojih je proveden nadzor u području prijavljivanja rada (Narodne novine, br. 148/24), nisu u potpunosti međusobno usklađene, pri čemu je potpunije uređenje propisano spomenutim Pravilnikom i usklađeno s odgovarajućim postupanjem u praksi.

Također, nakon izmjene propisa kojim se uređuje zapošljavanje državljana trećih zemalja (Zakon o strancima), javna objava popisa poslodavaca kod kojih je inspekcijskim nadzorom utvrđeno postojanje neprijavljenoga rada dobila je potpuno novu konotaciju. Reputacijski rizik zamijenile su značajno ozbiljnije posljedice, i to u vidu mogućnosti dobivanja odgovarajuće dozvole za rad odnosno otežavanje pristupa aktivnim mjerama politike zapošljavanja. Duljina razdoblja javne objave od čak šest godina do uklanjanja podatka o utvrđenom neprijavljenom radu ocjenjuje se previše rigidnim zakonskim rješenjem, odnosno predugim vremenskim periodom koji nije usklađen s dinamičnim promjenama na tržištu rada.

S druge strane, u pogledu propisane obveze objave poslodavaca koji nisu počinili prekršaje u pogledu prijavljivanja rada (tzv. Bijela lista), a koja nije zaživjela u praksi, ocijenjeno je neopravdanim isticati pozitivne primjere prijavljivanja rada u okolnostima kada je kod istih poslodavaca utvrđeno kršenje drugih obveza, a koje su nerijetko ozbiljne naravi.

2.3. Evidencija rada putem digitalnih platformi

Temeljem Zakona donesen je Pravilnik o Jedinstvenoj elektroničkoj evidenciji rada (Narodne novine, br. 8/24) koji se odnosi na evidenciju rada putem digitalnih radnih platformi. Imajući u vidu da je navedeni propis vezan uz paralelno uspostavljen informacijski sustav Jedinstvena elektronička evidencija rada (sustav JEER), uočene su različitosti u izričaju i sadržaju zakonskog i podzakonskog propisa koje je, radi pravilne primjene i pravne sigurnosti, potrebno uskladiti u okviru zakonskog teksta. Budući su se primjenom sustava JEER postigli izuzetno pozitivni učinci u praćenju rada i nepravilnosti u radu putem digitalnih radnih platformi, ocijenjeno je da je zakonske odredbe koje uređuju sustav JEER potrebno prilagoditi namjeri širenja ovog sustava na druge djelatnosti odnosno područja, a koju namjeru je nužno provesti u djelo kako bi se u cjelini provela odgovarajuća mjera iz Nacionalnog programa za suzbijanje neprijavljenoga rada.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Odluka Ustavnog suda RH o porezu na nekretnine: potvrđena ustavnost Zakona o lokalnim porezima

Biljana Barjaktar — Tue, 21 Apr 2026 19:14:17 +0000

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Odluku i Rješenje broj: U-I-46/2025 i dr. od 31. ožujka 2026. i Izdvojeno mišljenje suca kojima su odbijeni zahtjevi i prijedlozi za ocjenu suglasnosti Zakona o lokalnim porezima s Ustavom Republike Hrvatske. Ovim je aktom Ustavni sud potvrdio ustavnost izmjena i dopuna Zakona o lokalnim porezima (NN, br.152/24) koje se odnose na transformaciju poreza na kuće za odmor u porez na nekretnine te na novu raspodjelu prikupljenih poreznih sredstava.

Uvodno

Prijedloge i zahtjeve za ocjenu ustavnosti članka 2. stavka 1. točke 12., članka 20. stavka 1., članaka 25., 26., 27., 28. i 56. Zakona o lokalnim porezima (»Narodne novine« broj 115/16, 101/17, 114/22, 114/23 i 152/24) Ustavnom sudu podnijeli su, kako navodi Udruga gradova, između ostalih, Grad Mali Lošinj, Gradsko vijeće Grada Malog Lošinja, udruge te više stotina građana. Predlagatelji su u bitnome osporavali preimenovanje i redefiniranje lokalnog poreza, tvrdeći da se time narušava financijska autonomija jedinica lokalne samouprave. Nadalje, izneseni su prigovori da zakonsko rješenje predstavlja nedopušteno dvostruko oporezivanje te da oduzimanje dijela prihoda u korist područne samouprave krši pravo lokalnih jedinica na slobodno raspolaganje vlastitim prihodima.

Što je suština odluke Ustavnog suda o porezu na nekretnine?

Srž odluke jest u tome da je Ustavni sud zakonodavcu priznao vrlo široku slobodu u poreznoj politici, osobito kada država poreznim mjerama želi ostvariti važan javni interes. Ustavni sud je prihvatio da je cilj ove reforme potaknuti učinkovitije korištenje stambenih nekretnina, povećati ponudu stanova za dugoročni najam, smanjiti neravnoteže na tržištu stanovanja i pravednije raspodijeliti porezni teret. Prema ocjeni Ustavnog suda, riječ je o “osobito važnom” odnosno kvalificiranom javnom interesu, pa se Zakon o lokalnim porezima kreće unutar ustavnih ovlasti države u vođenju fiskalne politike.

Drugim riječima, Ustavni sud nije polazio od pitanja je li ovo najbolje moguće zakonsko rješenje, nego od pitanja prelazi li Zakon granice ustavno dopuštenog. Odgovor Suda je negativan: predmetni Zakon možda može biti predmet političke ili stručne rasprave, ali to samo po sebi ne znači da je neustavan. Ustavni sud izrijekom naglašava da nije njegova zadaća propisivati zakonodavcu treba li porez biti drukčije koncipiran, primjerice strogo ad valorem prema tržišnoj vrijednosti nekretnine.

Zašto prijedlozi za ukidanje odredbi Zakona o lokalnim porezima nisu prihvaćeni?

Jedan od glavnih prigovora podnositelja zahtjeva bio je da se izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima zapravo ne uvodi pravi porez na nekretnine, nego samo preimenovani porez na kuće za odmor. Ustavni sud te argumente nije prihvatio. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud navodi da nije riječ samo o promjeni naziva, nego i o preciznijem određivanju predmeta oporezivanja, kako bi se jasnije obuhvatio ukupni stambeni fond i uklonile ranije nejasnoće koje su umanjivale učinkovitost naplate. Ustavni sud je prihvatio objašnjenje da je zakonodavac postojećem poreznom obliku dao jasniji sadržaj, a ne samo novo ime.

Drugi važan prigovor odnosio se na navodno dvostruko oporezivanje, osobito kod kratkoročnog najma. Ni taj argument nije prihvaćen. Ustavni sud je prihvatio stajalište da su porez na nekretnine i porez na dohodak dva različita porezna oblika: jedan se temelji na imovini, a drugi na prihodu od te imovine. Zato činjenica da vlasnik nekretnine može plaćati oba poreza ne znači automatski neustavno dvostruko oporezivanje. Sud je pritom prihvatio i argument da kratkoročni najam već uživa određene porezne pogodnosti u odnosu na dugoročni najam, pa razlikovanje tih situacija nije proizvoljno.

Ustavni sud također nije prihvatio ni argument da je model poreza po četvornom metru nužno nepravedan zato što nije strogo vezan uz tržišnu vrijednost nekretnine. U obrazloženju se naglašava da izmijenjeni Zakon o lokalnim porezima ipak sadrži vrijednosne elemente: lokaciju, zonu, površinu, a jedinice lokalne samouprave mogu uzeti u obzir i dodatne kriterije poput starosti nekretnine i sadržaja koji povećavaju njezinu vrijednost. Sud je, dakle, zaključio da model nije izvan ustavno dopuštenih granica samo zato što nije potpuno ad valorem.

Nije prihvaćen ni prigovor da su prekršajne kazne same po sebi neustavne. Sud je ponovio svoje ustaljeno stajalište da sama visina neke obveze načelno nije ustavnopravno pitanje dok ne zadire u samu bit prava, a u ovom slučaju prihvatio je obrazloženje da su kazne usmjerene na povećanje porezne discipline i osiguravanje točnih podataka za utvrđivanje i naplatu poreza.

Zašto je Ustavni sud odbio prigovore jedinica lokalne samouprave?

Za gradove i općine bilo je posebno važno pitanje je li protuustavno to što su obvezni uvesti porez na nekretnine te što se prihod dijeli u omjeru 80 % jedinici lokalne samouprave i 20 % jedinici područne (regionalne) samouprave. Sud je i te prigovore odbio. Pošao je, naime, od članka 129.a i članka 131. Ustava i zaključio da pravo lokalne samouprave na vlastite prihode ne znači i ustavno zajamčeno pravo da sama bira hoće li uvesti baš svaki pojedini lokalni porez. Zakonodavac, prema stajalištu Ustavnog suda, ima ovlast oblikovati sustav lokalnih poreza i način raspodjele njihovih prihoda, sve dok lokalnim jedinicama ostavlja dovoljno sredstava za obavljanje njihovih ustavnih funkcija.

Sud je posebno naglasio da obvezno uvođenje poreza na nekretnine dovodi do ujednačavanja statusa poreznih obveznika na cijelom području Republike Hrvatske. Naime, prije izmjena Zakona o lokalnim porezima 95 jedinica lokalne samouprave nije imalo uveden porez na kuće za odmor, pa je položaj vlasnika nekretnina bio neujednačen od mjesta do mjesta. Prema ocjeni Ustavnog suda, država je smjela ukloniti takvu neujednačenost.

Kad je riječ o raspodjeli prihoda 80/20, Ustavni sud smatra da ona ne krši fiskalnu autonomiju lokalne samouprave. Naprotiv, ocijenio je da je takav model u skladu s načelima fiskalne decentralizacije, autonomije lokalne vlasti i supsidijarnosti, jer prihod ostaje unutar sustava javne vlasti i služi financijskoj ravnoteži te izvršavanju zadaća različitih razina samouprave. Sud je pritom izrijekom zaključio da osporene odredbe omogućuju i ravnomjerniji regionalni razvoj.

Koje su praktične posljedice odluke za jedinice lokalne samouprave?

Najvažnija posljedica ove odluke jest da za gradove i općine više nema ustavnopravne neizvjesnosti oko samog poreza. Porez na nekretnine ostaje obvezan lokalni porez i jedinice lokalne samouprave moraju ga provoditi. Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i dalje odlučuje o visini poreza u zakonskom rasponu od 0,60 do 8,00 eura po četvornom metru, može ga diferencirati prema mjestu, ulici, naselju ili zoni te ga može povećavati prema dodatnim kriterijima koji utječu na vrijednost nekretnine. Ako predstavničko tijelo ne propiše visinu poreza, primjenjuje se zakonski minimum od 0,60 eura po četvornom metru, a nadležnost za utvrđivanje i naplatu prelazi na Poreznu upravu.

Druga važna posljedica jest da će jedinice lokalne samouprave morati administrativno ozbiljno urediti dokazivanje oslobođenja od obveze plaćanja poreza na nekretnine. Sama prijava prebivališta nije dovoljna da bi se smatralo da nekretnina služi za stalno stanovanje. Porezni obveznik mora na poziv poreznog tijela dokazati stvarno stalno stanovanje, a porezno tijelo može podatke provjeravati i kod drugih subjekata, osobito kroz podatke o korištenju infrastrukture. To znači da općine i gradovi moraju očekivati konkretniji dokazni postupak, a ne puko oslanjanje na formalnu adresu.

Treće, odluka potvrđuje da lokalne jedinice ne mogu računati na argument autonomije kao osnovu za izbjegavanje ovog poreza ili za osporavanje raspodjele prihoda. Nakon ove odluke pravni okvir je vrlo jasan: lokalna samouprava zadržava većinski dio prihoda, ali ga dijeli s jedinicom područne (regionalne) samouprave na način koji je Ustavni sud proglasio dopuštenim. To praktično znači da će se buduće rasprave sve manje voditi oko ustavnosti, a sve više oko lokalnih odluka o stopama, zonama, socijalnim oslobođenjima i načinu provedbe.

Zaključak: što ova odluka stvarno znači?

Ova odluka Ustavnog suda ne znači da je taj sud potvrdio da je postojeći model poreza na nekretnine savršen. Ona znači nešto drugo, pravno mnogo važnije: Sud je potvrdio da taj model ostaje unutar granica Ustava. Za jedinice lokalne samouprave to znači obvezu provedbe, potrebu donošenja preciznih odluka i jačanje administrativnih kapaciteta, a za vlasnike nekretnina znači da se daljnje pravne bitke više neće voditi oko same opstojnosti poreza, nego oko primjene njegovog pravnog okvira u praksi.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Pravna zaštita u javnoj nabavi: novi rokovi, novi pravni mehanizmi i novi procesni rizici (osvrt na predstojeće izmjene Zakona o javnoj nabavi 2026.)

Biljana Barjaktar — Tue, 07 Apr 2026 16:21:51 +0000

Piše: dr. sc. Romina Štaba, odvjetnica, specijalist europskog prava i certificirani specijalist javne nabave

1. Uvodno

Iz sadržaja Zakona o javnoj nabavi, prakse Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (VUSRH), proizlazi da je sustav pravne zaštite u javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj reguliran na procesno formalan način te da i najmanji procesni propust može dovesti do nepovoljnog ishoda u aktiviranoj pravnoj zaštiti. Upravo takva procesna formalnost (što se odnosi i na sam postupak javne nabave koji je strogo zakonski propisan s antikorupcijskom svrhom, ali i funkcijom poštovanja temeljnih načela javne nabave, primarno načela transparentnosti), zahtijeva detaljno poznavanje pravnih normi i prakse, jer su oni ključni alat za uspjeh u pravnoj zaštiti.

2. Osvrt na predstojeće izmjene Zakona o javnoj nabavi 2026. u vezi s pravnom zaštitom

Analizom predloženih izmjena i dopuna Zakona o javnoj nabavi iz 2026. (1. čitanje u Hrvatskom saboru, u veljači 2026.) može se zaključiti da one ne mijenjaju temeljnu strukturu sustava pravne zaštite u javnoj nabavi, ali uvode niz novosti koje će imati konkretan i neposredan utjecaj na praksu naručitelja i gospodarskih subjekata i u dijelu vezanom uz izjavljivanje žalbe te samog tijeka žalbenog postupka. Uvode se i novosti glede dokazivanja u žalbenom postupku, što će zasigurno imati značajan utjecaj na daljnje postupanje u praksi.

U svakom slučaju, gledano iz odvjetničke perspektive, sadržajno je riječ o izmjenama i dopunama Zakona koje dodatno naglašavaju važnost pravodobnog, strateškog i procesno preciznog postupanja kako u provedbi postupka javne nabave, tako i u aktiviranju pravne zaštite.

2. 1. Prethodno upozorenje naručitelju – žalba tek kao „drugi korak”

Jedna od najznačajnijih novosti jest uvođenje članka 403.a, kojim se propisuje obveza žalitelja da prije izjavljivanja žalbe na sadržaj poziva na nadmetanje, dokumentaciju o nabavi, sadržaj ispravka poziva na nadmetanje, odnosno sadržaj izmjene dokumentacije o nabavi, mora upozoriti naručitelja na konkretnu nezakonitost putem EOJN RH. Žalitelj mora tako postupiti najkasnije tijekom 10-og dana od dana:

– objave poziva na nadmetanje, u odnosu na sadržaj poziva ili dokumentacije o nabavi;

– objave obavijesti o ispravku, u odnosu na sadržaj ispravka;

– objave izmjene dokumentacije o nabavi, u odnosu na sadržaj izmjene dokumentacije.

Potom žalitelj mora pričekati protek roka od tri dana od upućenog upozorenja na nezakonitost prije nego što može izjaviti žalbu. U protivnom, žalba se odbacuje.

Ova izmjena suštinski mijenja dosadašnji pristup u pravnoj zaštiti, jer žalba više nije primarni, već sekundarni alat za zaštitu prava. Iako se rok za žalbu u odnosu na citirano povećava s do sada propisanih 10 dana na 15 dana, teoretski je moguće da će žalitelju za izradu i podnošenje žalbe preostati samo dva dana.

Naime, očekivano je, s obzirom da se radi o prvim/temeljnim fazama postupka javne nabave, da će žalitelju zasigurno biti potrebno nekoliko dana za izradu „upozorenja na nezakonitost“, kao novog pravnog mehanizma, te nije isključeno da će upozorenje predati i 10-i dan. Naime, s obzirom na to da se u rok od 10 dana računaju i neradni dani, kod kompleksnijih postupaka javne nabave velikih vrijednosti nije realno očekivati da žalitelj može u značajno kraćem roku izraditi kvalitetno „upozorenje na nezakonitost“, tim više ako odluči i angažirati stručnu pomoć.

Štoviše, s obzirom na to da je „upozorenje na nezakonitost“ preduvjet za podnošenje žalbe, ono što se propusti navesti u „upozorenju“ vrlo izvjesno se neće moći isticati u žalbi, odnosno takvi dijelovi žalbe bi bili odbačeni.

Dakle, upravo u toj prvoj fazi postupka zapravo će postojati najveća odgovornost žalitelja da prepozna nezakonitosti i na to, prije podnošenja žalbe, upozori naručitelja. Ostaje otvoreno pitanje, ako bi naručitelj u narednom roku od 3 dana uklonio nezakonitost, tko bi žalitelju nadoknadio troškove sastava upozorenja na nezakonitosti.

Doista je moguće da će argumenti potencijalnog žalitelja iz „upozorenja“ u određenim slučajevima biti osnovani. Tada bi naručitelj izmijenio dokumentaciju u odnosu na koju je bilo podneseno „upozorenje“ te bi se postupak nastavio s uklonjenim „nezakonitostima“, no to ne znači da bi potencijalni žalitelj, koji je svojim upozorenjem utjecao na uklanjane nezakonitosti, time mogao utjecati na konačan ishod postupka nabave.

Takav potencijalni žalitelj bi, ako mu troškovi sastava „upozorenja na nezakonitost“ ne bi bili nadoknađeni (a prema sadašnjem prijedlogu zakona ne proizlazi da bi mu bili nadoknađeni), zapravo svojim financijskim resursima postupao za „dobrobit“ i drugih gospodarskih subjekata koji bi potom također mogli podnijeti ponude u daljnjem tijeku postupka (iz kojeg bi bile eliminirane „nezakonitosti“). Navedeno se ne ukazuje kao održivo rješenje za potencijalne žalitelje/ponuditelje u postupcima javne nabave.

Važno je naglasiti da se vezano uz izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi 2026. općenito u praksi mogu čuti navodi da će se rok za žalbu produljiti s 10 na 15 dana, međutim važno je naglasiti da produljeni rok od 15 dana vrijedi samo za prvu fazu postupka u odnosu na dokumentaciju koja je citirana, dok za kasnije faze postupka (osobito odluku o odabiru ili poništenju) rok za žalbu i dalje iznosi 10 dana.

2.2. Pomak u teretu dokazivanja – iznimka kod nezakonitog ugovaranja

Predloženim dodavanjem stavka 4. u članak 403. ZJN-a uvodi se nova iznimka: ako žalitelj učini vjerojatnim da je naručitelj sklopio ugovor bez provedenog postupka javne nabave suprotno odredbama Zakona, teret dokazivanja prelazi na naručitelja.

S odvjetničkog aspekta se može zaključiti da je riječ o važnom pomaku u odnosu na dosadašnje pravilo prema kojem je teret dokazivanja bio na žalitelju. Dakle, novopredloženim zakonodavnim uređenjem, u situacijama u kojima postoji sumnja na „izbjegavanje“ provedbe postupka javne nabave, žalitelju se olakšava procesna pozicija, dok se naručitelju nameće obveza aktivnog dokazivanja zakonitosti njegovog postupanja. Navedeno će u praksi vrlo izvjesno dovesti do većeg broja osporavanja izravnih ugovaranja, a time i povećane potrebe naručitelja za dokumentiranjem (uz preporuku sastavljanja detaljnih obrazloženja, zbog osiguravanja „za budućnost“ argumenata koji opravdavaju postupanje po izuzećima).

2.3. Uvođenje vještačenja – korak prema složenijem dokaznom postupku

Novopredloženi članak 403.b uvodi mogućnost izvođenja dokaza vještačenjem u žalbenom postupku. Iz te namjere proizlazi zaključak da se time žalbeni postupak dodatno razvija iz (više) formalnog u sadržajno zahtjevniji postupak u kojem stručna pitanja mogu imati odlučujuću ulogu za odluku. Navedeno je i logično te razumljivo s obzirom na to da predmeti nabave u praksi postaju sve inovativniji i specifičniji, zbog čega je za donošenje zakonite odluke potrebno raspolagati specifičnim znanjima, koja prelaze granice pravnog znanja. Vještačenje bi se moglo odrediti na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti DKOM-a.

Ova izmjena je posebno važna u tehnički složenim postupcima javne nabave – npr. IT, građevinski projekti, specifične usluge. Provođenjem vještačenja otvara se prostor za kvalitetnije utvrđivanje činjenica, ali i za strateško korištenje vještačenja kao procesnog alata u žalbenom postupku pred DKOM-om.

Ono što bi u praksi moglo izazivati dvojbe jest kada je provođenje vještačenja doista nužno, a kada predstavlja nepotreban trošak i produženje postupka. Isto tako, ostaje otvoreno pitanje za praksu – ako žalitelj ne bi (odmah) tijekom žalbenog postupka predlagao vještačenje, bi li ga uopće mogao uspješno predlagati kasnije pred VUSRH (ako bi osporavao, primjerice, odbijajuću odluku DKOM-a).

3. Zaključak

Općenito možemo zaključiti da pravna zaštita u javnoj nabavi postaje sve manje formalna u smislu rutinskog korištenja, a sve više strateška i pravno zahtjevna aktivnost. U praksi će to značiti manje “automatskih” žalbi, više promišljenih i ciljano strukturiranih postupaka kao i sve veći značaj pravnog savjetovanja u svim fazama postupka javne nabave.

Upravo o tome kako će se nadolazeće izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi 2026. primjenjivati u praksi, gdje nastaju najveći pravni rizici i što će biti ključno u žalbenim postupcima, bit će riječi na programu stručnog usavršavanja iz područja javne nabave (4 nastavna sata – 4 boda), koji se u organizaciji ovlaštenog izvoditelja izobrazbe u području javne nabave, Alineje, putem ZOOM-a održava 14. 5. 2026. (klik na sličicu!)

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Predložene izmjene Zakona o trgovini: što se mijenja za trgovce, građane i jedinice lokalne samouprave

Biljana Barjaktar — Mon, 23 Mar 2026 18:10:00 +0000

Izmjene Zakona o trgovini, čije se donošenje predlaže (trenutno je tekst Nacrta prijedloga izmjena i dopuni u e-Savjetovanju) donose važna nova pravila za prodaju alkohola, osobito u internetskoj prodaji, na automatiziranim blagajnama i u lokalnim sredinama koje će moći vremenski ograničiti prodaju alkoholnih pića. Prijedlog je važan za trgovce, građane i jedinice lokalne samouprave jer mijenja postojeći regulatorni okvir i uvodi strože mjere zaštite maloljetnika, javnog zdravlja i javnog reda i mira.

Drugim riječima, predložene izmjene ne svode se na tehničko usklađivanje zakonskog teksta, nego predstavljaju pokušaj da se postojeći regulatorni okvir prilagodi stvarnim okolnostima tržišta i društva. Posebno se to odnosi na suvremene oblike prodaje, poput online naručivanja i samonaplatnih sustava, ali i na potrebu da gradovi i općine dobiju jasniji pravni alat za rješavanje lokalnih problema povezanih s prodajom alkohola.

Zašto se predlažu izmjene Zakona o trgovini
Prema obrazloženju iz pratećih materijala, jedan od ključnih razloga za izmjene jest procjena da postojeće zakonske odredbe više ne osiguravaju dovoljno učinkovitu zaštitu maloljetnika od dostupnosti alkohola, osobito u digitalnom okruženju i u modelima prodaje bez neposrednog kontakta s prodavačem.

U praksi se kod internetske prodaje alkoholnih pića provjera dobi kupca često svodi na jednostavno potvrđivanje punoljetnosti na mrežnoj stranici. Takva provjera formalno postoji, ali je suštinski lako zaobići. Zakonodavac stoga polazi od stajališta da dosadašnji model ne pruža stvarnu razinu zaštite koju zahtijeva javni interes.

Osim zaštite maloljetnika, kao važni razlozi za izmjene navode se i zaštita zdravlja ljudi, zaštita javnog reda i mira, zaštita okoliša te zaštita kulturne baštine. Time se jasno pokazuje da predlagatelj prodaju alkohola ne promatra isključivo kao pitanje tržišta i trgovine, nego i kao pitanje lokalne kvalitete života i društvene sigurnosti.

Važan razlog za izmjene je i potreba da se jedinicama lokalne samouprave omogući aktivnija uloga. U sredinama u kojima prodaja alkohola u određenim vremenskim razdobljima dovodi do problema s bukom, narušavanjem javnog reda, onečišćenjem ili pritiskom na povijesne jezgre i turistička središta, lokalna vlast trebala bi imati jasniji pravni temelj za reakciju.

Što se konkretno mijenja u odnosu na postojeće stanje
Najvažnije predložene promjene mogu se svrstati u četiri skupine: stroža provjera dobi pri internetskoj prodaji alkohola, ograničenja prodaje alkohola putem automatiziranih blagajni, veće ovlasti jedinica lokalne samouprave za vremensko ograničavanje prodaje alkohola te novi prekršajni okvir i učinkovitiji nadzor.

1. Nova pravila za internetsku prodaju alkohola
Jedna od najvažnijih novina odnosi se na provjeru starosne dobi prilikom online kupnje alkoholnih pića. Umjesto dosadašnjeg modela koji se često svodi na formalnu izjavu kupca da je punoljetan, predlaže se tehnički stroži sustav: automatizirano očitavanje strojno čitljive zone važeće identifikacijske isprave.

To je bitna promjena u odnosu na postojeće stanje. Dok dosadašnji pravni okvir nije dovoljno precizno uređivao način verifikacije dobi u internetskoj prodaji alkohola, novi model nastoji osigurati stvarnu, neposrednu i provjerljivu identifikaciju punoljetnosti.

Predloženo rješenje ima i važnu podatkovnu dimenziju. Naime, podaci dobiveni iz identifikacijske isprave ne bi se smjeli koristiti općenito ili trajno, nego isključivo u svrhu trenutačne provjere dobi, i to u skladu s pravilima o zaštiti osobnih podataka. Time zakonodavac pokušava pomiriti dvije legitimne potrebe: zaštitu maloljetnika i zaštitu privatnosti kupaca.

Za trgovce to znači nove tehničke i organizacijske obveze. Online prodaja alkohola više neće moći počivati samo na uvjetima korištenja ili potvrdnom kliku kupca, nego će zahtijevati pouzdaniji sustav provjere. To će kod dijela trgovaca vjerojatno značiti dodatne troškove prilagodbe prodajnih platformi, ali i veću pravnu sigurnost jer će se smanjiti prostor za zlouporabe.

2. Stroža pravila i pri isporuci alkoholnog pića
Predložene izmjene ne zaustavljaju se samo na trenutku online narudžbe. Naprotiv, zakon ide korak dalje i predviđa da se provjera dobi mora osigurati i pri samom preuzimanju ili uručenju robe.

To znači da osoba koja preuzima alkoholno piće mora omogućiti uvid u identifikacijsku ispravu, odnosno provjeru dobi na način propisan zakonom. Ako to odbije, prodaja se ne smije dovršiti. Ovdje je riječ o važnom mehanizmu zatvaranja rupe u sustavu: čak i ako bi netko pokušao zaobići online provjeru, roba se ne bi smjela predati bez dodatne kontrole pri isporuci.

Za trgovce i dostavne službe to je posebno važno jer uvodi novu razinu odgovornosti u logistički lanac. Za građane i obitelji, osobito za roditelje, to znači višu razinu zaštite djece i maloljetnika od lake dostupnosti alkohola putem internetske kupnje.

3. Automatizirane blagajne pod strožim pravilima
Posebnu pažnju prijedlog posvećuje i prodaji alkohola putem automatiziranih blagajni. Razlog je jasan: samonaplatni i automatizirani modeli prodaje povećavaju rizik da maloljetnik dođe do alkoholnog pića bez stvarnog nadzora odrasle osobe ili zaposlenika trgovca.

Važeći okvir, prema logici predlagatelja, ne daje dovoljno jasna i učinkovita pravila za takve situacije. Zato se predlaže strože uređenje, odnosno ograničenje ili zabrana prodaje alkohola putem automatiziranih blagajni ako nije osigurana djelotvorna provjera dobi.

To je posebno relevantno za velike trgovačke lance i moderne maloprodajne sustave koji sve više koriste samonaplatna rješenja radi ubrzanja procesa kupnje i smanjenja operativnih troškova. Međutim, kada je riječ o alkoholu, tržišna učinkovitost više ne može imati prednost pred zaštitom maloljetnika i javnim interesom.

Za trgovce to znači potrebu za dodatnim nadzornim mehanizmima i reorganizacijom procesa prodaje. Za građane, osobito za mlađe osobe i njihove roditelje, to znači manju mogućnost da se alkohol kupuje bez kontrole.

4. Veće ovlasti gradova i općina za vremensko ograničavanje prodaje alkohola
Jedna od politički i praktično najzanimljivijih novina jest jačanje uloge jedinica lokalne samouprave. Predlaže se da predstavničko tijelo grada ili općine može propisati vremensko ograničenje prodaje alkoholnih pića na svom području kada za to postoje opravdani razlozi.

Time se lokalnim vlastima daje pravni alat koji dosad nije bio dovoljno jasno razrađen. Bitno je naglasiti da se takvo ograničenje ne predlaže proizvoljno, nego radi zaštite jasno navedenih vrijednosti: zdravlja ljudi, javnog reda i mira, zaštite okoliša i kulturne baštine.

Takvo rješenje može biti osobito važno za urbane sredine, turističke zone, povijesne jezgre gradova i područja u kojima noćna prodaja alkohola dovodi do učestalih problema. Time zakonodavac šalje poruku da nije svaka lokalna sredina ista i da nije nužno svuda primjenjivati potpuno jednako praktično rješenje. Za jedinice lokalne samouprave ovo je značajna promjena jer im omogućuje veću normativnu i upravljačku fleksibilnost. Za trgovce to znači da će morati pažljivije pratiti lokalne odluke i usklađivati poslovanje ne samo sa zakonom, nego i s lokalnim režimima ograničenja.

Za stanovnike lokalnih zajednica to može značiti mirnije javne prostore i manje negativnih posljedica povezanih s noćnom dostupnošću alkohola.

5. Novi prekršajni okvir i jača provedba
Nijedna zakonska obveza nema puni učinak ako nije praćena stvarno provedivim sankcijama. Zato prijedlog izmjena predviđa i novi prekršajni okvir, odnosno jačanje sankcijskog sustava za povrede obveza koje se uvode ili preciziraju izmjenama zakona.

Svrha takvog pristupa nije samo kažnjavanje, nego i preventivno djelovanje. Trgovci će u novom modelu imati jači poticaj da uspostave zakonite i provjerljive procedure jer će rizik odgovornosti biti konkretniji. To je osobito važno u slučajevima internetske prodaje, dostave i samonaplatnih sustava, gdje bi bez odgovarajućih sankcija pravila mogla ostati samo deklarativna.

Koji se učinci očekuju za pojedince
Za pojedince, osobito za maloljetnike i njihove obitelji, očekivani učinak izmjena prije svega je smanjenje dostupnosti alkohola maloljetnim osobama. Stroža provjera dobi u online prodaji i pri isporuci robe trebala bi otežati kupnju alkohola bez stvarne kontrole.

Šire gledano, očekuje se i pozitivan učinak na zaštitu zdravlja te na smanjenje rizičnih ponašanja povezanih s ranom i nekontroliranom konzumacijom alkohola. U sredinama u kojima lokalna samouprava iskoristi novu ovlast za vremensko ograničenje prodaje alkohola, građani bi mogli osjetiti i neizravne koristi u vidu boljeg javnog reda i mira te kvalitetnijeg svakodnevnog života.

S druge strane, dio punoljetnih kupaca mogao bi nove procedure doživjeti kao dodatnu formalnost ili usporavanje procesa kupnje. No iz perspektive zakonodavca, ta je dodatna formalnost razmjerna cilju koji se želi postići.

Koji se učinci očekuju za trgovinu
Za trgovce se očekuju najizravnije operativne i organizacijske posljedice. Online prodavatelji alkohola morat će uložiti u nove sustave provjere dobi i osigurati usklađenost s pravilima zaštite osobnih podataka. Trgovci koji koriste automatizirane blagajne morat će prilagoditi procese prodaje alkoholnih pića, a svi trgovci morat će pratiti i eventualna lokalna vremenska ograničenja prodaje.

To znači dodatne troškove usklađivanja, ali i jasniji regulatorni okvir. Dugoročno gledano, takva pravna sigurnost može biti korisna i za same trgovce, jer preciznije propisana pravila smanjuju pravnu neizvjesnost i prostor za različita tumačenja.

Pritom je važno naglasiti da se ovim izmjenama ne ograničava trgovina općenito, nego se ciljano uređuju rizični oblici prodaje alkoholnih pića. Upravo zato će najveći učinak osjetiti oni subjekti koji posluju u segmentima gdje je kontrola dobi do sada bila slabija ili manje učinkovita.

Koji se učinci očekuju za jedinice lokalne samouprave
Za jedinice lokalne samouprave predložene izmjene znače širenje mogućnosti lokalnog upravljanja. Gradovi i općine dobivaju pravni mehanizam kojim mogu odgovoriti na konkretne probleme na svom području, umjesto da čekaju opće nacionalno rješenje koje možda ne odgovara njihovim specifičnim okolnostima.

Očekivani učinci za lokalnu samoupravu su višestruki: jača mogućnost očuvanja javnog reda i mira, bolja zaštita osjetljivih prostora, učinkovitije upravljanje turistički opterećenim ili urbanim područjima te veća mogućnost usklađivanja lokalne trgovačke prakse s interesima zajednice.

Naravno, nova ovlast znači i novu odgovornost. Lokalna tijela morat će pažljivo obrazlagati i oblikovati eventualna ograničenja, vodeći računa o razmjernosti, lokalnim potrebama i učincima na gospodarstvo. No sama činjenica da se ta ovlast izričito normira već predstavlja važnu promjenu u konceptu upravljanja trgovinom alkoholnim pićima.

Zaključno: ciljane izmjene s izraženim javnim interesom
Predložene izmjene Zakona o trgovini pokazuju da se područje trgovine sve više promatra kroz prizmu zaštite javnog interesa, a ne samo tržišne slobode. Težište prijedloga jasno je usmjereno na zaštitu maloljetnika, smanjenje rizične dostupnosti alkohola, jačanje odgovornosti trgovaca i veću ulogu lokalne samouprave u upravljanju konkretnim problemima na svom području.

U usporedbi s postojećim stanjem, novi model donosi stroža i tehnički preciznija pravila, osobito za online prodaju i automatizirane oblike naplate, ali i jači institucionalni odgovor u lokalnim zajednicama. Očekuje se da će takve izmjene imati učinak na svakodnevnu praksu trgovaca, na zaštitu maloljetnika i na kvalitetu života u sredinama koje su posebno izložene negativnim posljedicama neograničene dostupnosti alkohola.

U konačnici, predloženi zakon šalje jasnu poruku: trgovina alkoholnim pićima više se ne promatra samo kao pitanje tržišne ponude, nego i kao pitanje zaštite zdravlja, javnog reda i lokalne zajednice.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Naplata potraživanja iz inozemstva (država članica EU): prekogranična naplata potraživanja korak po korak

Biljana Barjaktar — Sat, 14 Mar 2026 08:22:54 +0000

Naplata potraživanja iz inozemstva (država članica EU): prekogranična naplata potraživanja korak po korak – traži pravilan izbor nadležnog suda, mjerodavnog prava i odgovarajućeg pravnog instrumenta. Za hrvatski poslovni subjekt ključno je već na početku procijeniti je li tražbina nesporna ili sporna, kolika je njezina vrijednost, postoji li opasnost od otuđenja imovine te treba li koristiti europski platni nalog, europski postupak za sporove male vrijednosti, europski ovršni naslov, europski nalog za blokadu računa ili redovitu tužbu.

Prekogranična naplata potraživanja: od čega poslovni subjekt mora krenuti

Kada hrvatsko trgovačko društvo, obrt ili drugi poslovni subjekt ima dospjelu novčanu tražbinu prema dužniku koji ima sjedište, prebivalište ili imovinu u drugoj državi članici EU, prvi korak nije odmah pokretanje ovrhe, nego pravna procjena slučaja. Potrebno je provjeriti ugovor, narudžbu, račun, dokaz o isporuci robe ili usluge, opće uvjete poslovanja, rok dospijeća, eventualno ugovorenu nadležnost suda te klauzulu o mjerodavnom pravu. Upravo ta početna provjera određuje koji je pravni instrument za prekograničnu naplatu potraživanja iz Hrvatske uopće dostupan.

Za hrvatske vjerovnike pravni okvir nije jedan jedini propis, nego kombinacija prava Europske unije i hrvatskog nacionalnog prava.

Naplata potraživanja iz inozemstva (država članica EU): prekogranična naplata potraživanja korak po korak

Korak 1: utvrditi nadležnost

Prije izbora postupka hrvatski poslovni subjekt mora utvrditi može li tužiti pred sudom u Hrvatskoj ili pred sudom druge države članice. U poslovnoj praksi to često ovisi o tome postoji li ugovorena prorogacijska klauzula, odnosno odredba o tome koji je sud nadležan za spor. Ako takve klauzule nema, nadležnost se određuje prema pravilima Uredbe (EU) br. 1215/2012 poznate kao Bruxelles I bis uredbe, koja uređuje opća i posebna pravila nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima, no svaka država članica određuje i službeno priopćava Komisiji koji će sudovi u toj državi članici biti nadležni za donošenje odluke o zahtjevu za EPN.

Što poslovni subjekt radi u ovom koraku:

prikuplja ugovor, račun, dostavnicu, narudžbenicu i prepisku
provjerava postoji li ugovorena nadležnost suda
utvrđuje je li riječ o nespornoj ili spornoj tražbini
procjenjuje gdje se nalazi dužnikova imovina.

Situacija 1: tražbina je nesporna i najprikladniji je europski platni nalog

Ako hrvatski vjerovnik raspolaže nespornom novčanom tražbinom, jedan od najvažnijih instrumenata je europski platni nalog prema Uredbi (EZ) br. 1896/2006. Svrha te uredbe jest pojednostavniti, ubrzati i smanjiti troškove postupanja u prekograničnim predmetima koji se odnose na neosporene novčane tražbine, a postupak se temelji na standardiziranim obrascima. Uredba se primjenjuje u državama članicama EU, osim Danske.

Europski platni nalog: korak po korak

Korak 1: provjeriti da je riječ o prekograničnom predmetu i dospjeloj novčanoj tražbini.
Korak 2: utvrditi koji je sud nadležan prema Bruxelles I bis uredbi.
Korak 3: pripremiti dokumentaciju koja pokazuje osnovu tražbine i njezin iznos.
Korak 4: podnijeti zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga nadležnom sudu na propisanom obrascu.
Korak 5: nakon izdavanja naloga pratiti hoće li dužnik podnijeti prigovor u propisanom roku.
Korak 6: ako prigovor ne bude podnesen, nalog postaje izvršiv i može se koristiti za naplatu u drugoj državi članici.

Za hrvatski poslovni subjekt europski platni nalog najkorisniji je kada postoji jasna dokumentacija i kada se realno očekuje da dužnik neće iznositi ozbiljan prigovor. Ako se već na početku može predvidjeti spor o osnovi ili visini tražbine, tada treba odmah razmotriti drugi postupovni put.

Situacija 2: tražbina je manje vrijednosti i moguć je spor

Ako je riječ o prekograničnom građanskom ili trgovačkom sporu niže vrijednosti, hrvatski vjerovnik treba provjeriti može li koristiti europski postupak za sporove male vrijednosti prema Uredbi (EZ) br. 861/2007. Taj je postupak namijenjen prekograničnim sporovima u kojima vrijednost zahtjeva ne prelazi 5.000 eura, ne računajući kamate, troškove i izdatke, a također se temelji na standardnim obrascima. Presuda donesena u tom postupku u pravilu se priznaje i izvršava u drugoj državi članici bez posebnog postupka proglašenja izvršivosti. Uredba se ne primjenjuje na Dansku.

Europski postupak za sporove male vrijednosti: korak po korak

Korak 1: provjeriti da vrijednost glavnog zahtjeva ne prelazi 5.000 eura.
Korak 2: utvrditi nadležni sud.
Korak 3: pripremiti sažet opis činjenica i priložiti dokaze o dugu.
Korak 4: podnijeti zahtjev na standardnom obrascu.
Korak 5: odgovoriti na eventualni zahtjev suda za dopunu podataka ili dokaza.
Korak 6: nakon donošenja odluke pribaviti potrebnu potvrdu i pokrenuti izvršenje ondje gdje se nalazi dužnikova imovina.

Ovaj instrument osobito je praktičan za mala i srednja poduzeća iz Hrvatske kada je spor realno moguć, ali je vrijednost tražbine takva da redoviti međunarodni spor ne bi bio razmjeran troškovima i trajanju postupka.

Situacija 3: vjerovnik već ima odluku za neosporenu tražbinu

Ako hrvatski poslovni subjekt već raspolaže presudom, sudskom nagodbom ili određenom javnom ispravom koja se odnosi na neosporenu tražbinu, može biti relevantan europski ovršni naslov prema Uredbi (EZ) br. 805/2004. Svrha te uredbe jest omogućiti lakše priznanje i izvršenje odluka o neospornim tražbinama među državama članicama, bez posebnog exequatura, uz uvjet poštovanja minimalnih procesnih standarda. Uredba se također ne primjenjuje na Dansku.

Europski ovršni naslov: korak po korak

Korak 1: provjeriti da je riječ o neosporenoj tražbini u smislu uredbe.
Korak 2: utvrditi postoji li odluka, sudska nagodba ili javna isprava koja može biti certificirana.
Korak 3: zatražiti potvrdu europskog ovršnog naslova pred sudom ili drugim nadležnim tijelom države podrijetla.
Korak 4: pribaviti potrebne isprave i, prema potrebi, prijevod za državu izvršenja.
Korak 5: pokrenuti izvršenje u državi članici u kojoj dužnik ima imovinu, prema pravilima te države.

Za hrvatskog vjerovnika ovaj je instrument koristan kad je glavna faza utvrđenja tražbine već završena, a sada je cilj što brže prijeći na učinkovitu prekograničnu naplatu.

Situacija 4: postoji opasnost da će dužnik povući ili prenijeti novac s računa

Ako hrvatski poslovni subjekt osnovano strahuje da će dužnik prije završetka postupka raspolagati sredstvima na računu i time onemogućiti buduću naplatu, treba razmotriti europski nalog za blokadu računa prema Uredbi (EU) br. 655/2014. Tom se uredbom uspostavlja jedinstveni postupak kojim vjerovnik može ishoditi nalog koji sprječava prijenos ili povlačenje sredstava s računa dužnika do visine naznačenog iznosa. Taj instrument služi osiguranju naplate, a ne konačnom rješavanju glavne stvari. Primjenjuje se u državama članicama EU, osim Danske.

Europski nalog za blokadu računa: korak po korak

Korak 1: procijeniti postoji li stvarna opasnost za buduću naplatu.
Korak 2: utvrditi traži li se mjera prije dobivanja odluke ili nakon što vjerovnik već ima ovršni naslov.
Korak 3: prikupiti podatke o dužniku i, ako je moguće, o njegovu bankovnom računu.
Korak 4: podnijeti zahtjev sudu i obrazložiti hitnost te rizik za naplatu.
Korak 5: ako sud odobri nalog, sredstva se blokiraju do naznačenog iznosa.
Korak 6: ako vjerovnik još nema odluku o glavnoj stvari, mora nastaviti ili pokrenuti glavni postupak radi konačne naplate.

Ovaj je instrument posebno važan kad hrvatski vjerovnik ima ozbiljne indicije da bi dužnik mogao “isprazniti” račun prije nego što presuda ili drugi ovršni naslov postanu praktično korisni.

Situacija 5: tražbina je sporna ili složena pa treba ići u redovitu tužbu

Ako je tražbina ozbiljno osporena, ako je spor pravno ili činjenično složen ili ako predmet ne odgovara posebnim europskim postupcima, hrvatski poslovni subjekt mora računati na redovitu tužbu pred nadležnim sudom. I u toj situaciji temelj za nadležnost ostaje Bruxelles I bis, a nakon odluke slijedi pitanje njezina priznanja i izvršenja u državi u kojoj dužnik ima imovinu.

Redovita tužba i izvršenje u drugoj državi članici: korak po korak

Korak 1: utvrditi nadležni sud i sastaviti tužbu prema pravilima toga foruma.
Korak 2: osigurati pravilnu dostavu pismena dužniku u drugoj državi članici.
Korak 3: po potrebi pribaviti dokaze iz druge države članice.
Korak 4: voditi parnični postupak do odluke.
Korak 5: nakon izvršne odluke pribaviti potvrde i potrebne prijevode.
Korak 6: pokrenuti izvršenje u državi u kojoj se nalaze računi, pokretnine, nekretnine ili druga imovina dužnika.

Upravo u toj vrsti predmeta dolazi do izražaja važnost pravilne procesne organizacije, jer za hrvatskog vjerovnika dobivena presuda nije kraj posla: stvarna naplata ovisi o tome gdje je imovina i kako je uređeno izvršenje u državi u kojoj se ono traži.

Dostava pismena i izvođenje dokaza: dio prekogranične naplate koji se ne smije podcijeniti

U prekograničnoj naplati potraživanja iz Hrvatske iznimno su važni i procesni tehnički koraci. Uredba (EU) 2020/1784 uređuje prekograničnu dostavu sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima, a Uredba (EU) 2020/1783 uređuje suradnju sudova pri izvođenju dokaza preko granice. To znači da hrvatski poslovni subjekt, čak i kada postupak vodi iz Hrvatske, mora računati na pravila dostave, jezika, potvrda i eventualnog pribavljanja dokaza iz druge države članice.

U praksi se upravo na tom mjestu često gubi vrijeme. Neuredna dostava, pogrešan prijevod ili nepotpun zahtjev za dokaz mogu znatno usporiti postupak. Zato je za prekograničnu naplatu potraživanja iz Hrvatske jednako važno imati dobru dokumentaciju kao i ispravno odabrati pravni instrument.

Što poslovni subjekt treba pripremiti bez obzira na odabrani instrument

Bez obzira koristi li europski platni nalog, spor male vrijednosti, europski ovršni naslov, blokadu računa ili redovitu tužbu, hrvatski vjerovnik bi na početku trebao imati uredno složen skup isprava. To u pravilu uključuje ugovor ili narudžbu, račun, dokaz o isporuci robe ili usluge, opće uvjete poslovanja, obračun glavnice i kamata, te evidenciju komunikacije s dužnikom. Upravo ta dokumentacija omogućuje da se pravilno odredi postupak i da se kasnije lakše provede priznanje i izvršenje u drugoj državi članici.

Korisno je također već na početku procijeniti i praktična pitanja: u kojoj državi dužnik posluje, gdje ima račun, ima li nekretnine ili drugu imovinu te postoji li mogućnost da će tijekom postupka otuđiti sredstva. U prekograničnoj naplati potraživanja upravo ta rana procjena često odlučuje hoće li vjerovnik izabrati instrument koji vodi samo do formalne odluke ili instrument koji vodi do stvarne naplate.

Zaključno: kako odabrati pravi pravni instrument za prekograničnu naplatu iz Hrvatske

Za hrvatski poslovni subjekt ne postoji jedan univerzalni model prekogranične naplate potraživanja u EU. Ako je tražbina nesporna, najprije treba provjeriti europski platni nalog. Ako je riječ o prekograničnom sporu manje vrijednosti, treba razmotriti europski postupak za sporove male vrijednosti. Ako vjerovnik već ima odluku za neosporenu tražbinu, može biti prikladan europski ovršni naslov. Ako postoji rizik da će sredstva nestati s računa, treba razmotriti europski nalog za blokadu računa. U složenijim i spornim predmetima ostaje redovita tužba, a zatim priznanje i izvršenje u državi u kojoj se nalazi dužnikova imovina.

Drugim riječima, uspjeh prekogranične naplate potraživanja iz Hrvatske ne ovisi samo o tome postoji li dug, nego o tome je li hrvatski vjerovnik pravodobno i pravilno odabrao instrument za prisilnu naplatu. Upravo u tome je razlika između tražbine koja ostaje evidentirana u poslovnim knjigama i tražbine koja je doista naplaćena.

Ako želite saznati kako naplatiti dug iz druge države članice EU, koji pravni instrument pritom koristiti, kako izbjeći pogreške u prekograničnoj ovrsi i, najvažnije, kako u praksi izgleda postupak naplate – korak po korak, prijavite se na ZOOM webinar Alineje koji organiziramo 24. 3. 2026. (klik na sličicu!):

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Izmjene Zakona o obrtu 2026. u e-Savjetovanju – komorski doprinos, status obrtnika nakon odlaska u mirovinu i izmjene u strukovnom obrazovanju

Biljana Barjaktar — Wed, 11 Mar 2026 09:26:26 +0000

Izmjene Zakona o obrtu predložene su nacrtom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrtu koji je upućen u postupak javnog savjetovanja. Predložene izmjene Zakona o obrtu obuhvaćaju promjene u području poslovanja obrta, pravnog položaja obrtnika, sustava obrazovanja za obrte te organizacije Hrvatske obrtničke komore. Najvažnije izmjene Zakona o obrtu odnosile bi se na smanjenje komorskog doprinosa, uvođenje obiteljskog obrta, rad obrtnika uz mirovinu te razvoj sustava obrazovanja obrtnika. Cilj predloženih izmjena Zakona o obrtu je smanjenje administrativnog opterećenja obrtnika i modernizacija pravnog okvira obrtništva. U nastavku donosimo pregled najvažnijih rješenja koja se predlažu kao predstojeće izmjene Zakona o obrtu.

Smanjenje komorskog doprinosa obrtnika

Predložene Izmjene Zakona o obrtu 2026. u e-Savjetovanju predviđaju smanjenje jedinstvene stope komorskog doprinosa Hrvatske obrtničke komore.

Prema važećem Zakonu o obrtu komorski doprinos iznosi:

2 % osnovnog osobnog odbitka

Prema prijedlogu izmjena Zakona o obrtu komorski doprinos iznosio bi:

1,5 % osnovnog osobnog odbitka.

Smanjenje komorskog doprinosa obrtnika predstavlja jednu od najvažnijih izmjena Zakona o obrtu jer izravno smanjuje financijsko opterećenje obrtnika.

Rad obrtnika nakon odlaska u mirovinu

Važna novina koju donose izmjene Zakona o obrtu odnosi se na rad obrtnika nakon ostvarivanja prava na starosnu mirovinu.

Predlaže se odredba prema kojoj obrtnik može nastaviti obavljati registriranu djelatnost obrta nakon odlaska u mirovinu bez obustave isplate mirovine, u skladu s propisima iz područja mirovinskog osiguranja (odnosno do najviše polovice punog radnog vremena).

Predloženo rješenje predstavlja usklađenje Zakona o obrtu s propisima o mirovinskom osiguranju, kojima je dopušten rad uz zadržavanje prava na mirovinu. Naime, predloženim rješenjem omogućuje se nastavak rada nakon umirovljenja obrtnika.

No, podsjetimo ovdje i na to da od 1. 1. 2026. prema novom Zakonu o mirovinskom osiguranju postoji mogućnost obrtnika da stekne pravo na starosnu mirovinu s navršenih 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, uz korištenje pola iznosa mirovine bez prestanka obavljanja djelatnosti koja je osnova obveznog osiguranja. To zapravo znači mogućnost umirovljenja sa 65 godina i 15 godina mirovinskog staža i nastavak rada uz pravo na polovicu mirovine.

Uvođenje obiteljskog obrta

Izmjene Zakona o obrtu uvode novi pravni institut – obiteljski obrt.

Obiteljski obrt je obrt u kojem obrtniku pomažu članovi obiteljskog kućanstva bez zasnivanja radnog odnosa. Ovim izmjenama Zakona o obrtu normativno se uređuje postojeća praksa uključivanja članova obitelji u obavljanje obrta.

Uvođenje obiteljskog obrta ima za cilj:

poticanje obiteljskog poduzetništva
osiguravanje kontinuiteta poslovanja obrta
očuvanje tradicijskih djelatnosti.

Nastavak poslovanja obrta nakon smrti obrtnika

Izmjene Zakona o obrtu predviđaju pojednostavljenje nastavka poslovanja obrta nakon smrti obrtnika.

Predlaže se da privremeni poslovođa može voditi obrt do završetka ostavinskog postupka bez obveze ispunjavanja posebnih stručnih uvjeta.

Ova izmjena Zakona o obrtu uklonila bi prepreke koje su u praksi otežavale nastavak poslovanja obrta.

Uvjeti poslovanja obrta

Predložene izmjene Zakona o obrtu obuhvaćaju i niz izmjena koje se odnose na praktične uvjete poslovanja obrta.

Poslovođa obrta

Prema predloženim izmjenama Zakona o obrtu obrtnik neće morati imenovati poslovođu ako djelatnost obavlja:

putem samoposlužnih aparata
u skladištu robe
iznajmljivanjem kuće ili stana za odmor bez usluge prehrane.

Istodobno izmjene Zakona o obrtu propisuju da poslovođa mora biti zaposlen u punom radnom vremenu.

Obrtni registar

Izmjene Zakona o obrtu detaljnije uređuju podatke potrebne za upis obrta u Obrtni registar.

Propisuju se minimalni podaci o vlasniku i obrtu, uključujući:

ime i prezime vlasnika
adresu
OIB
naziv obrta
sjedište obrta
e-mail adresu.

Majstorska škola

Važan dio koji donose predložene izmjene Zakona o obrtu odnosi se na sustav obrazovanja za obrte.

Predlaže se osnivanje Majstorske škole kao ustanove za obrazovanje i osposobljavanje obrtnika. Majstorsku školu osniva Hrvatska obrtnička komora samostalno ili zajedno s drugim osnivačima.

Predložene izmjene Zakona o obrtu dodatno uređuju:

izvođenje strukovnih kurikula
naukovanje
majstorske programe
nadzor nad obrazovanjem.

Usporedni prikaz važećeg zakona i prijedloga izmjena Zakona o obrtu

Područje	Važeći Zakon	Predložene izmjene Zakona o obrtu
Komorski doprinos	2 % osobnog odbitka	1,5 % osobnog odbitka
Rad uz mirovinu	Nije izričito uređen	Dopušten uz primjenu propisa o mirovinskom osiguranju
Obiteljski obrt	Nije uređen	Uvodi se obiteljski obrt
Privremeni poslovođa	Mora imati kvalifikaciju	Kvalifikacija nije obvezna
Poslovođa	U pravilu obvezan	Propisuju se iznimke
Majstorska škola	Ograničeno uređena	Detaljno uređena

Komentari na predloženi tekst izmjena u e-savjetovanju

U e-Savjetovanju o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrtu, otvorenom od 11. veljače do 13. ožujka 2026., evidentirano je na današnji datum (11. 3. 2026.) 121 komentar, od čega 118 općih i 3 nadopune teksta. Najviše primjedbi odnosi se na dio koji obrazlaže ciljeve i posljedice predloženih izmjena Zakona, na odredbe o komorskom doprinosu, te na pitanja obrazovanja i ustroja komorskog sustava.

Iz komentara se može zaključiti da je javnost najviše reagirala na tri skupine pitanja. Prvo, osobito je osjetljivo pitanje Hrvatske obrtničke komore i komorskog doprinosa. Sama odredba o smanjenju doprinosa s 2% na 1,5% osnovnog osobnog odbitka polučila je 11 komentara, što pokazuje da sudionici savjetovanja upravo u tom dijelu vide jedno od ključnih praktičnih i političkih pitanja prijedloga izmjena Zakona. Usto, više se komentara odnosi i na nadzor nad radom udruženja obrtnika i područnih komora, njihovo moguće spajanje ili ukidanje te na unutarnju preraspodjelu ovlasti unutar komorskog sustava.

Drugo, velik blok primjedbi odnosi se na status obrtnika nakon odlaska u mirovinu, prijenos obrta i obiteljski obrt. U obrazloženju nacrta već se naglašava namjera da obrtnik može nastaviti raditi nakon ostvarivanja prava na mirovinu bez obustave isplate mirovine, a među indeksiranim komentarima vidi se i primjedba da su postojeći umirovljenici stavljeni u nejednak položaj jer ranije nisu mogli registrirati obrt uz zadržavanje mirovine. To sugerira da dio komentatora ne dovodi u pitanje samu liberalizaciju, nego traži šire i pravednije rješenje te bolji prijelazni režim.

Treće, primjetan je interes za izmjene u području strukovnog obrazovanja, naukovanja i Majstorske škole. Samo na članak o Majstorskoj školi upućeno je 8 komentara, a dodatne primjedbe raspoređene su i na članke o naučničkom ispitu, sustavu osiguranja kvalitete naukovanja i novim javnim ovlastima Komore. To pokazuje da sudionici javnog savjetovanja prepoznaju važnost modernizacije obrazovanja za obrt, ali očito traže jasnije uređenje provedbe, nadležnosti i troškova.

U cjelini, komentari ne osporavaju samo pojedine tehničke izmjene, nego otvaraju šire pitanje: treba li novelirani Zakon prvenstveno rasteretiti obrtnike i liberalizirati poslovanje ili istodobno preoblikovati komorski sustav, pravila nasljeđivanja obrta i model strukovnog obrazovanja. Najviše dvojbi izazivaju upravo ona rješenja koja mijenjaju odnos obrtnika prema HOK-u, status obrta u obitelji i položaj obrtnika u starijoj životnoj dobi.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Obračun bolovanja preko 42 dana: Detaljan primjer i vodič za 2026.

Biljana Barjaktar — Sun, 01 Mar 2026 15:22:14 +0000

Obračun bolovanja preko 42 dana: Detaljan primjer i vodič za 2026. – Obračun naknade plaće za bolovanje koje traje duže od 42 dana često predstavlja izazov i za najiskusnije u odjelima računovodstva i ljudskih resursa. Strah od pogrešnog tumačenja propisa, nejasnoće oko utvrđivanja osnovice i limita te vječno pitanje tko snosi trošak – poslodavac ili HZZO – mogu uzrokovati značajan stres i nesigurnost. Kako biste izbjegli potencijalne greške i osigurali potpunu usklađenost, ključno je imati pouzdan vodič. Upravo zato smo za vas pripremili detaljan obračun bolovanja preko 42 dana primjer koji će demistificirati cijeli proces.

U ovom praktičnom vodiču za 2026. godinu, provest ćemo vas korak po korak kroz cjelokupni postupak, od pravilnog utvrđivanja osnovice za naknadu plaće do same isplate na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Zaboravite na sate provedene u potrazi za ažurnim informacijama i tumačenju složenih zakonskih odredbi. Naš cilj je pružiti vam jasno, primjenjivo rješenje koje će vam uštedjeti dragocjeno vrijeme i dati vam sigurnost da je svaki vaš obračun ispravan. Slijedite naš detaljan primjer i budite sigurni u svaki korak.

Ključni zaključci

Naučite precizno razlikovati kada poslodavac plaća bolovanje (prvih 42 dana) od kada preuzima HZZO, što je temelj ispravnog obračuna.
Ovladajte korak-po-korak metodom izračuna osnovice za bolovanje koristeći prosjek isplaćenih plaća iz zadnjih 6 mjeseci prije bolovanja.
Praktičan obračun bolovanja preko 42 dana primjer omogućit će vam da bez greške izračunate naknadu u stvarnim situacijama.
Otkrijte posebne slučajeve kada radnik ima pravo na 100% naknade umjesto standardnih 70% (trudnoća, njega djeteta).
Izbjegnite najčešće greške u obračunu koje mogu dovesti do pogrešnih iznosa i pravnih problema s HZZO-om.

Sadržaj – Obračun bolovanja preko 42 dana: Detaljan primjer i vodič za 2026.

Tko plaća bolovanje i kada? Razlika između tereta poslodavca i HZZO-a
Kako se izračunava osnovica za bolovanje na teret HZZO-a?
Detaljan primjer obračuna bolovanja preko 42 dana (korak po korak)
Posebni slučajevi i iznimke: Kada je naknada 100%?
Najčešće greške u obračunu i kako ih izbjeći

Tko plaća bolovanje i kada? Razlika između tereta poslodavca i HZZO-a

Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja kod privremene nesposobnosti za rad jest tko snosi trošak naknade plaće. Razumijevanje ove podjele odgovornosti između poslodavca i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) temelj je za ispravan obračun bolovanja preko 42 dana, a primjer koji ćemo kasnije razraditi pokazat će kako se to primjenjuje u praksi. Osnovno je pravilo jasno definirano zakonom: odgovornost se dijeli ovisno o trajanju bolovanja i uzroku nesposobnosti za rad.

Prema općem pravilu, prva 42 kalendarska dana bolovanja idu na teret poslodavca. Od 43. dana, obvezu isplate naknade preuzima HZZO. Postoji i važan izuzetak za radnike s priznatim statusom invalida rada, gdje poslodavac snosi trošak samo za prvih 7 dana, dok HZZO preuzima obvezu već od 8. dana.

Bolovanje na teret poslodavca (do 42 dana)

U početnom razdoblju bolovanja, poslodavac je taj koji obračunava i isplaćuje naknadu plaće iz vlastitih sredstava. Visina ove naknade regulirana je Zakonom o radu i potencijalno povoljnijim internim aktima poslodavca. Ključne odredbe su:

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili samim ugovorom o radu može se definirati i viši, za radnika povoljniji postotak ili iznos.
Bitno je naglasiti da naknada plaće nikada ne može biti niža od zakonski propisanog minimuma, neovisno o internim aktima poslodavca.
Minimalni iznos naknade iznosi 70% od prosječne plaće radnika isplaćene u tri mjeseca koja su prethodila mjesecu otvaranja bolovanja.

Bolovanje na teret HZZO-a (od 43. dana)

Kada bolovanje potraje duže od 42 dana, financijski teret prelazi na državu. Ovo je ključan element unutar univerzalnog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, gdje HZZO osigurava financijsku podršku tijekom duljih bolesti. Iako HZZO snosi trošak, procedura se i dalje provodi preko poslodavca: on obračunava i isplaćuje naknadu radniku, a zatim podnosi zahtjev za povrat (refundaciju) sredstava od HZZO-a. Ovdje se pravila obračuna mijenjaju – osnovica se računa iz prosjeka plaća u zadnjih 6 mjeseci prije bolovanja, a postoje i zakonski propisani minimalni i maksimalni limiti za iznos naknade.

Da bi radnik ostvario pravo na naknadu na teret HZZO-a, mora ispuniti uvjet prethodnog osiguranja. To u pravilu znači da je prije početka bolovanja morao imati status osiguranika u neprekidnom trajanju od najmanje 9 mjeseci, ili s prekidima u trajanju od 12 mjeseci u posljednje dvije godine. Ispravno razumijevanje ovih pravila ključno je za svaki obračun bolovanja preko 42 dana primjer kojeg donosimo u nastavku ovog vodiča.

Kako se izračunava osnovica za bolovanje na teret HZZO-a?

Kada bolovanje traje duže od 42 dana i prelazi na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), ključan korak za ispravan izračun naknade jest utvrđivanje osnovice. Osnovica za naknadu plaće definira se kao prosječni iznos plaće koja je radniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupilo bolovanje. Važno je naglasiti da u tu osnovicu ulaze svi primici na koje se plaćaju doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje.

Precizna metodologija izračuna propisana je zakonskim aktima. Prema odredbama definiranim u Pravilnik o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (“Narodne novine” broj 49/14, 51/14 – ispravak, 11/15, 17/15, 123/16 – ispravak, 129/17, 9/21 i 90/22, 147/22, 156/22 – ispravak, 73/23, 76/23 – ispravak), u obzir se uzimaju isključivo plaće isplaćene na temelju radnog odnosa. To znači da se u izračun ne uključuju drugi primici poput autorskih honorara ili ugovora o djelu, čak i ako su isplaćeni istom radniku.

Postoje i specifične situacije koje zahtijevaju drugačiji pristup:

Radnik nema 6 punih mjeseci rada: Ako radnik u referentnom razdoblju nema šest isplaćenih plaća kod istog poslodavca, osnovica se računa na temelju broja mjeseci za koje je primio plaću. Ako ima manje od mjesec dana staža, osnovica je ugovorena plaća, ali ne može biti viša od najviše osnovice propisane od strane HZZO-a.
Nema isplate plaće u prethodnom periodu: Ako radniku u šestomjesečnom razdoblju nije isplaćena plaća (npr. zbog neplaćenog dopusta), osnovica se utvrđuje prema plaći isplaćenoj u mjesecu koji prethodi tom razdoblju.

Prikupljanje podataka za izračun osnovice

Prvi korak u praktičnom izračunu jest prikupljanje točnih podataka s platnih lista (IP obrazaca). Potrebno je identificirati relevantno šestomjesečno razdoblje i iz njega izvući dva ključna podatka: ukupan zbroj isplaćenih plaća i ukupan zbroj sati rada za koje su te plaće isplaćene. Pedantnost u ovom koraku temelj je za točan obračun bolovanja preko 42 dana primjer kojeg ćemo kasnije detaljno prikazati.

Izračun prosječne satnice

Nakon prikupljanja podataka, izračun prosječne satne osnovice je jednostavan. Ukupan zbroj plaća iz šestomjesečnog razdoblja dijeli se s ukupnim brojem sati rada u istom razdoblju. Dobiveni iznos predstavlja prosječnu satnicu koja služi kao temelj za daljnji obračun naknade. Pritom je iznimno važno iz ukupnog broja sati isključiti sate provedene na bolovanju u referentnom razdoblju, kako se ne bi neopravdano umanjila osnovica.

Detaljan primjer obračuna bolovanja preko 42 dana (korak po korak)

Kako bismo apstraktne zakonske odredbe preveli u konkretne, primjenjive korake, provest ćemo vas kroz cjelokupni proces na praktičnom primjeru. Ovaj detaljan obračun bolovanja preko 42 dana primjer temelji se na fiktivnom radniku, Ivanu, čiji ćemo slučaj pratiti od utvrđivanja osnovice do isplate i izvještavanja. Nakon što istekne 42. dan bolovanja, obvezu isplate preuzima Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), što donosi specifična pravila u izračunu. Osnovne informacije o tome tko i kada isplaćuje naknadu možete pronaći i na službenim stranicama Vlade RH gdje je pojašnjena naknada plaće za vrijeme bolovanja.

Korak 1: Utvrđivanje osnovice i satnice (Primjer: Radnik Ivan)

Pretpostavimo da je radnik Ivan otvorio bolovanje 1. veljače 2026. Za izračun osnovice za naknadu plaće uzimamo u obzir prosjek plaća isplaćenih u šest mjeseci koji prethode mjesecu u kojem je bolovanje započelo. U Ivanovom slučaju, to je razdoblje od kolovoza 2025. do siječnja 2026.

Ukupan isplaćeni iznos (kolovoz 2025. – siječanj 2026.): 10.752,00 EUR
Ukupan broj odrađenih sati u istom razdoblju: 1048 sati

Prosječna satnica izračunava se dijeljenjem ukupnog iznosa s ukupnim brojem sati:

10.752,00 EUR / 1048 sata = 10,26 EUR/h (prosječna satnica)

Korak 2: Obračun naknade za mjesec bolovanja

Ivan je bio na bolovanju cijelu veljaču 2026., koja prema kalendaru ima 160 radnih sati. Osnovica za naknadu dobiva se množenjem broja sati bolovanja s prethodno izračunatom prosječnom satnicom. Ta se osnovica zatim množi s postotkom koji ovisi o uzroku bolovanja (u pravilu 70%, osim za zakonom propisane iznimke).

Osnovica za naknadu: 160 sati x 10,26 EUR/h = 1.641,60 EUR
Naknada (70%): 1.641,60 EUR x 70% = 1.149,12 EUR

Korak 3: Primjena HZZO limita i konačni izračun

Izračunati iznos od 1.149,12 EUR potrebno je usporediti s važećim limitima koje propisuje HZZO. Za 2026. godinu, maksimalni ugovoreni iznos naknade plaće iznosi 995,45 EUR, dok minimalni iznos iznosi 353,15 EUR. Budući da je Ivanov izračunati iznos (1.149,12 EUR) viši od maksimalnog limita, za isplatu se primjenjuje gornji limit.

Konačni iznos naknade za isplatu: 995,45 EUR

Posebni slučajevi i iznimke: Kada je naknada 100%?

Iako je standardni obračun bolovanja preko 42 dana vezan uz umanjenje naknade plaće, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju definira i važne iznimke. U određenim, životno osjetljivim situacijama, radnik ostvaruje pravo na naknadu u punom iznosu svoje prosječne plaće, bez primjene limita. Poznavanje ovih pravila ključno je za ispravno postupanje i zaštitu prava radnika.

Naknada plaće isplaćuje se u iznosu od 100% od osnovice za naknadu, bez ograničenja na najviši iznos od 995,45 EUR, u sljedećim slučajevima:

Bolovanje zbog komplikacija u trudnoći.
Korištenje prava na rodiljni i roditeljski dopust.
Bolovanje radi njege bolesnog djeteta mlađeg od tri godine.
Priznata ozljeda na radu ili profesionalna bolest.
Bolovanje zbog darivanja tkiva, stanica ili organa u svrhu liječenja druge osobe.

Obračun za bolovanje zbog komplikacija u trudnoći

Kada je riječ o privremenoj nesposobnosti za rad zbog komplikacija u trudnoći, primjenjuje se poseban, povoljniji izračun. Osnovica za naknadu utvrđuje se na isti način kao i kod redovnog bolovanja – na temelju prosjeka plaća isplaćenih u šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupilo bolovanje. Međutim, ključna razlika je u tome što se naknada isplaćuje u visini od 100% utvrđene osnovice, a ne umanjuje se. Jednako važno, na ovu vrstu naknade ne primjenjuje se maksimalni limit koji propisuje HZZO.

Obračun za ozljedu na radu

Kod ozljede na radu ili profesionalne bolesti, isplata naknade u 100%-tnom iznosu uvjetovana je prethodnim korakom: prijavom ozljede i dobivanjem službenog priznanja od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Tek nakon što HZZO potvrdi da se radi o ozljedi na radu, radnik stječe pravo na punu naknadu. Ovaj obračun bolovanja preko 42 dana primjer je gdje procedura igra ključnu ulogu. Kao i kod komplikacija u trudnoći, naknada se isplaćuje u 100%-tnom iznosu od osnovice i nije limitirana maksimalnim iznosom.

Najčešće greške u obračunu i kako ih izbjeći

Obračun bolovanja na teret HZZO-a proces je koji zahtijeva preciznost i poznavanje aktualnih propisa. Čak i iskusni stručnjaci mogu pogriješiti, što može dovesti do netočnih isplata, potrebe za ispravcima JOPPD obrasca i potencijalnih problema s nadležnim institucijama. Kako biste osigurali da je vaš izračun uvijek ispravan, važno je poznavati najčešće zamke i sustavno ih izbjegavati.

Ovo su četiri ključne greške na koje treba obratiti posebnu pozornost:

Pogrešno određivanje šestomjesečnog razdoblja za osnovicu: Najčešća greška je odabir krivih šest mjeseci. Pravilo je jasno – promatra se šest mjeseci koji prethode mjesecu u kojem je nastupilo bolovanje. Primjerice, ako je bolovanje započelo u svibnju, osnovica se računa na temelju plaća isplaćenih od studenog do travnja.
Uključivanje naknada u osnovicu: U osnovicu za izračun naknade ulazi isključivo redovna plaća radnika. Naknade za prethodna bolovanja, putni troškovi, prigodne nagrade (božićnica, regres) i drugi primici koji nemaju karakter plaće ne smiju se uključivati u izračun.
Zaboravljanje na primjenu HZZO limita: Naknada plaće ne može biti niža od minimalne, niti viša od maksimalne osnovice propisane od strane HZZO-a. Uvijek provjerite važeće limite za godinu na koju se obračun odnosi prije konačnog izračuna jer se oni periodično mijenjaju.
Nepravilno popunjavanje JOPPD obrasca: Korištenje pogrešnih oznaka stjecatelja ili primitaka na JOPPD obrascu čest je uzrok odbijanja izvješća. Svaka vrsta bolovanja ima svoju specifičnu oznaku, a ispravno popunjavanje ključno je za uspješnu refundaciju sredstava od HZZO-a. Svaki detaljan obračun bolovanja preko 42 dana primjer mora završiti ispravno popunjenim obrascem.

Checklista za ispravan obračun

Prije svake konačne isplate, prođite kroz ovu kratku listu kako biste bili sigurni da niste propustili ključne korake. Dvostruka provjera je najjednostavniji način za izbjegavanje pogrešaka.

Jeste li točno odredili 6 mjeseci koji prethode mjesecu nastanka bolovanja za izračun osnovice?
Jeste li ispravno zbrojili sate i iznose isključivo redovne plaće iz tog razdoblja?
Jeste li provjerili primjenjuje li se postotak od 70% ili 100%, ovisno o uzroku bolovanja?
Jeste li konačnu satnicu i iznos naknade usporedili s važećim minimalnim i maksimalnim limitima HZZO-a za godinu obračuna?

Kada potražiti stručnu pomoć?

Iako se većina situacija može riješiti praćenjem uputa, postoje slučajevi kada je rizik od pogreške prevelik. Potražite stručnu pomoć ili dodatnu edukaciju ako se suočavate s jednom od sljedećih situacija:

Radnik ima kompleksnu povijest zaposlenja u prethodnim mjesecima (prekidi rada, promjena poslodavca).
Ovo je prvi put da u vašoj tvrtki radite obračun bolovanja na teret HZZO-a.
Niste sigurni u tumačenje najnovijih zakonskih izmjena ili njihovu primjenu na specifičan slučaj.

Precizan obračun bolovanja: Vaš ključ za pravnu sigurnost

Ispravan obračun bolovanja koje traje duže od 42 dana predstavlja jedan od najsloženijih zadataka u odjelu ljudskih resursa i računovodstva. Kroz ovaj vodič, razjasnili smo ključne razlike između naknade na teret poslodavca i HZZO-a, te kako pravilno utvrditi osnovicu za obračun. Naš detaljan obračun bolovanja preko 42 dana primjer pokazao je korak po korak postupak koji, ako se pažljivo slijedi, eliminira rizik od skupih pogrešaka i mogućih inspekcijskih nadzora.

Međutim, radno zakonodavstvo se neprestano mijenja, a svaki slučaj može donijeti svoje specifičnosti. Kako biste osigurali da su vaši postupci uvijek u potpunosti usklađeni s važećim propisima, neophodna je kontinuirana edukacija. Uložite u znanje koje donosi sigurnost i efikasnost u vaše poslovanje.

Budite uvijek u pravu! Prijavite se na naše stručne seminare o radnom pravu. Naši predavači su vodeći stručnjaci iz područja radnog prava koji vam kroz praktična rješenja i primjere iz stvarne poslovne prakse pružaju ažurirani sadržaj u skladu s najnovijim zakonskim izmjenama. Preuzmite kontrolu nad složenim obračunima i poslujte s povjerenjem.

Često postavljana pitanja (FAQ)

Što ako radnik u šestomjesečnom razdoblju nije primio plaću za cijelo to vrijeme?

Ako radnik u referentnom šestomjesečnom razdoblju nema isplaćenih šest plaća, osnovica se utvrđuje na temelju plaća isplaćenih u tom razdoblju, podijeljenih s brojem sati rada za koje su isplaćene. Ako je isplaćena samo jedna plaća, ona se uzima kao osnovica. U slučaju da nema nijedne isplaćene plaće, za osnovicu se uzima propisana najniža osnovica za obračun doprinosa, važeća za mjesec koji prethodi početku bolovanja.

Kako se obračunava bolovanje ako je radnik zaposlen na nepuno radno vrijeme?

Za radnika zaposlenog na nepuno radno vrijeme, osnovica za naknadu plaće utvrđuje se na temelju njegove stvarne plaće isplaćene za nepuno radno vrijeme u prethodnih šest mjeseci. Satnica se izračunava dijeljenjem ukupne plaće s ukupnim brojem sati rada. Naknada se zatim isplaćuje za sate koje bi radnik odradio prema svom ugovoru o nepunom radnom vremenu da nije bio na bolovanju, osiguravajući tako proporcionalan i ispravan obračun.

U kojem roku HZZO refundira poslodavcu isplaćenu naknadu za bolovanje?

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) dužan je refundirati poslodavcu isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka potpunog i ispravnog zahtjeva za povrat. Zahtjev se podnosi putem odgovarajućih obrazaca nakon što je poslodavac radniku isplatio naknadu. Važno je predati svu potrebnu dokumentaciju kako bi se izbjegla kašnjenja u procesu refundacije i osigurao pravovremeni povrat sredstava.

Tko isplaćuje naknadu ako radniku prestane ugovor o radu dok je na bolovanju?

Ako radniku za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) prestane ugovor o radu, poslodavac isplaćuje naknadu samo do dana prestanka radnog odnosa. Nakon tog datuma, obvezu isplate naknade izravno osiguraniku preuzima HZZO. Radnik se mora javiti nadležnom regionalnom uredu HZZO-a s potrebnom dokumentacijom kako bi ostvario pravo na daljnju isplatu naknade plaće za vrijeme bolovanja.

Mijenjaju li se limiti za naknadu svake godine i gdje pratiti te promjene?

Da, najviši mjesečni iznos naknade plaće za bolovanje na teret HZZO-a podložan je promjenama. Limit je vezan uz proračunsku osnovicu i usklađuje se odlukama Vlade RH. Najpouzdaniji izvor za praćenje ovih promjena su službene internetske stranice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) te objave u Narodnim novinama. Redovito praćenje ključno je za točan obračun bolovanja preko 42 dana primjer kojeg smo prikazali u članku.

Kako se postupa ako radnik ima dva uzastopna bolovanja s različitim dijagnozama?

Ako radnik otvori novo bolovanje neposredno nakon zaključenja prethodnog, bez prekida, ili s prekidom kraćim od 30 kalendarskih dana, smatra se da se radi o nastavku istog slučaja bolovanja. To vrijedi čak i ako je uzrok bolovanja (dijagnoza) različit. U takvoj situaciji, dani se zbrajaju i ne započinje se novo brojanje od 42 dana na teret poslodavca, već se nastavlja bolovanje na teret HZZO-a.

Svi članci u rubrici “Pravni monitor“

Popis svih budućih seminara i webinara

Zakon o kibernetičkoj sigurnosti: Što donosi tvrtkama u Hrvatskoj?

Biljana Barjaktar — Mon, 23 Feb 2026 12:00:00 +0000

Zakon o kibernetičkoj sigurnosti: Što donosi tvrtkama u Hrvatskoj? Pitate se odnosi li se novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti i na vašu tvrtku te što točno znači za vaše svakodnevno poslovanje? Niste jedini. S novim propisima koji donose značajne promjene, mnogi poduzetnici osjećaju nesigurnost. Složeni pravni izrazi, nejasno definirane obveze i prijetnja visokih kazni za neusklađenost stvaraju opravdanu zabrinutost i ključno pitanje – odakle uopće početi?

Kako bismo vam olakšali snalaženje u novom pravnom okviru i pomogli da izbjegnete potencijalne rizike, pripremili smo ovaj detaljan vodič. Naša je misija prevesti komplicirani zakon na jednostavan i praktičan jezik te vam pružiti konkretne smjernice. U ovom članku demistificiramo sve aspekte Zakona o kibernetičkoj sigurnosti i pokazujemo vam kako uskladiti poslovanje bez stresa i nepotrebnih troškova.

Pročitajte dalje i saznajte na koga se novi Zakon točno odnosi, koje su vaše ključne obveze i kako uskladiti poslovanje korak po korak. Pretvorite ovu zakonsku obvezu u priliku za jačanje digitalne otpornosti vaše tvrtke i osigurajte miran san, znajući da poslujete u skladu s propisima. Budite uvijek – u pravu.

Ključne informacije – Zakon o kibernetičkoj sigurnosti: Što donosi tvrtkama u Hrvatskoj?

Saznajte jeste li klasificirani kao ‘ključni’ ili ‘važni’ subjekt i koje specifične obveze iz toga proizlaze za vaše poslovanje.
Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti nalaže proaktivno upravljanje rizicima, što zahtijeva implementaciju konkretnih sigurnosnih mjera prije nego se incident dogodi.
Usklađivanje započinje internom procjenom – identificirajte prve i najvažnije korake za analizu trenutnog stanja sigurnosti u vašoj tvrtki.
Neusklađenost donosi visoke novčane kazne koje se razlikuju ovisno o kategoriji vaše tvrtke – informirajte se na vrijeme kako biste ih izbjegli.

Što je Zakon o kibernetičkoj sigurnosti i zašto je sada važan?

Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti predstavlja ključnu prekretnicu u hrvatskom zakonodavstvu i donosi značajne promjene za velik broj tvrtki i javnih tijela. Ovaj propis nije samo još jedna administrativna obveza; on je strateški odgovor na sve veći broj i sofisticiranost kibernetičkih prijetnji koje ugrožavaju poslovanje i ključne društvene funkcije. Njegova primarna svrha je usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s europskim standardima i podizanje opće razine kibernetičke otpornosti u Republici Hrvatskoj.

Dok se GDPR (Opća uredba o zaštiti podataka) fokusira na zaštitu osobnih podataka pojedinaca, novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti ima znatno širi opseg. Njegov je cilj osigurati kontinuitet poslovanja i dostupnost ključnih usluga štiteći mrežne i informacijske sustave od incidenata. Drugim riječima, GDPR štiti podatke, a ovaj zakon štiti sustave i usluge o kojima ovisimo.

NIS2 Direktiva kao temelj novog Zakona

Hrvatski zakon izravno proizlazi iz europskog regulatornog okvira, preciznije, temelji se na Direktivi NIS2. Ova direktiva predstavlja nadogradnju prethodnih pravila i postavlja jedinstvene, strože standarde za cijelu Europsku uniju. Ključne novosti koje donosi su:

Prošireni obuhvat: Značajno je povećan broj sektora koji podliježu obvezama, uključujući, između ostalih, javnu upravu, poštanske i kurirske usluge, digitalne pružatelje usluga te prehrambenu industriju.
Odgovornost rukovodstva: Direktno se propisuje odgovornost uprave za odobravanje i nadzor mjera kibernetičke sigurnosti, uz mogućnost sankcija za neusklađenost.
Upravljanje rizicima: Naglasak je stavljen na proaktivno upravljanje rizicima, što od tvrtki zahtijeva sveobuhvatnu analizu prijetnji i implementaciju odgovarajućih tehničkih i organizacijskih mjera.

Ključni pojmovi koje morate poznavati

Za pravilnu primjenu Zakona, ključno je razumjeti temeljnu terminologiju. Iako će provedbeni akti donijeti detaljnije definicije, osnovni pojmovi su:

Incident: Bilo koji događaj koji ima stvarni štetni učinak na sigurnost mrežnih i informacijskih sustava. To uključuje ne samo uspješne hakerske napade, već i tehničke kvarove ili ljudske pogreške koje ugrožavaju dostupnost, cjelovitost ili povjerljivost podataka i usluga.
Rizik: Mogućnost gubitka ili štete uzrokovane kibernetičkim incidentom. Zakon nalaže pristup temeljen na riziku, što znači da svaka organizacija mora procijeniti vlastite slabosti i prijetnje te sukladno tome primijeniti proporcionalne sigurnosne mjere.
Nadležna tijela: Provedbu i nadzor Zakona vršit će više tijela, ovisno o sektoru. Glavno koordinacijsko tijelo je Nacionalni centar za kibernetičku sigurnost (NCSC-HR), dok će sektorski nadzor provoditi agencije poput HAKOM-a (za digitalnu infrastrukturu i usluge) i HANFA-e (za financijski sektor).

Na koga se odnosi novi Zakon? Jeste li ‘ključni’ ili ‘važni’ subjekt?

Prvo i najvažnije pitanje koje svaka tvrtka mora postaviti jest: odnosi li se novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti na nas? Za razliku od prethodnih propisa, nova regulativa značajno proširuje krug obveznika i uvodi jasnu podjelu na dvije temeljne kategorije: ‘ključne’ (essential) i ‘važne’ (important) subjekte. Kriteriji za svrstavanje ovise primarno o sektoru u kojem poslujete te o veličini vaše tvrtke.

Ovaj prošireni obuhvat, koji sada uključuje i velik dio javnog sektora, potvrđuje i Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, naglašavajući cilj uspostave visoke zajedničke razine kibernetičke sigurnosti u cijeloj Europskoj uniji. Identifikacija vlastitog statusa ključan je korak jer o njemu ovise razina obveza, nadzora i potencijalnih sankcija.

Sektori ključnih subjekata

Ključni subjekti posluju u sektorima od presudne važnosti za održavanje ključnih društvenih i gospodarskih aktivnosti. Prekid njihovog poslovanja imao bi ozbiljne posljedice na nacionalnoj razini. U ovu kategoriju spadaju:

Energetika: električna energija, centralizirani toplinski sustavi, nafta i plin.
Promet: zračni, željeznički, vodni i cestovni prijevoz.
Bankarstvo i financijska tržišta: kreditne institucije i infrastruktura financijskog tržišta.
Zdravstvo: pružatelji zdravstvene zaštite, uključujući bolnice i privatne klinike.
Digitalna infrastruktura: davatelji internetskih usluga, DNS usluga, cloud usluga i podatkovnih centara.
Javna uprava: tijela središnje i lokalne (regionalne) samouprave.

Sektori važnih subjekata

Važni subjekti također imaju značajnu ulogu u gospodarstvu i društvu, no prekid njihovih usluga ne bi izazvao trenutačne i teške posljedice kao kod ključnih subjekata. Popis sektora uključuje:

Poštanske i kurirske usluge.
Gospodarenje otpadom.
Proizvodnja, prerada i distribucija hrane.
Proizvodnja i distribucija kemikalija.
Digitalni pružatelji usluga: internetske tražilice, online tržišta i platforme društvenih mreža.
Istraživačke organizacije.
Proizvodnja medicinskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka.

Što ako ste malo ili srednje poduzeće?

Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti općenito izuzima mikro i mala poduzeća od svojih obveza. Ipak, postoje važne iznimke. Manja tvrtka može postati obveznik ako je, primjerice, jedini pružatelj ključne usluge u državi članici, ako njezin prekid rada može uzrokovati značajan sistemski rizik ili ako je ključna za nacionalnu sigurnost. Određivanje statusa stoga nije uvijek jednostavno.

Koje su ključne obveze za tvrtke prema Zakonu?

Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti donosi temeljitu promjenu paradigme – s reaktivnog pristupa prelazi se na proaktivno i kontinuirano upravljanje rizicima. Više nije dovoljno samo reagirati na incidente; tvrtke obveznice moraju implementirati minimalni set tehničkih, operativnih i organizacijskih mjera kako bi spriječile prijetnje i osigurale otpornost svojih sustava. Odgovornost za provedbu ovih mjera izravno je smještena na najvišu razinu upravljanja, čime se kibernetička sigurnost postavlja kao strateški prioritet poslovanja. Detaljne smjernice i obveze propisane su u tekstu koji je objavio i Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti na stranicama Nacionalnog centra za kibernetičku sigurnost.

Upravljanje rizicima u 10 točaka

Zakon definira sveobuhvatan pristup upravljanju rizicima koji se temelji na načelu “sveopasnosti”. To znači da tvrtke moraju uzeti u obzir širok spektar prijetnji, od ljudskih pogrešaka do prirodnih katastrofa i ciljanih napada. Ključne mjere koje su obvezne uključuju, između ostalog:

Provođenje analize rizika i uspostavu politika informacijske sigurnosti.
Definiranje jasnih procedura za postupanje u slučaju incidenata te planova za oporavak i upravljanje krizama.
Procjenu i upravljanje sigurnošću lanca opskrbe, uključujući odnose s dobavljačima i pružateljima usluga.
Primjenu odgovarajućih mjera kriptografije i enkripcije za zaštitu podataka u prijenosu i mirovanju.

Obveza izvješćivanja o incidentima

Jedna od najvažnijih novina je stroga obveza prijavljivanja značajnih kibernetičkih incidenata. U slučaju incidenta koji uzrokuje ili može uzrokovati ozbiljan poremećaj u pružanju usluge, tvrtke su dužne bez odgode, a najkasnije unutar 24 sata od saznanja, poslati prvu obavijest nadležnom CSIRT timu (Nacionalni CERT). Nakon toga, detaljno izvješće mora biti dostavljeno unutar 72 sata. ‘Značajnim’ se smatra incident koji dovodi do velikih operativnih smetnji, uzrokuje znatnu financijsku štetu ili pogađa velik broj korisnika.

Odgovornost rukovodećih tijela

Zakon o kibernetičkoj sigurnosti jasno naglašava da odgovornost leži na vrhu. Rukovodeća tijela, poput uprave ili nadzornog odbora, moraju odobriti i nadzirati provedbu mjera upravljanja rizicima. Štoviše, članovi uprave obvezni su pohađati specijalizirane edukacije kako bi razumjeli rizike i svoje dužnosti. U slučaju neusklađenosti, predviđena je i mogućnost utvrđivanja osobne odgovornosti članova rukovodstva, što predstavlja značajan poticaj za ozbiljno shvaćanje ovih obveza.

Praktični koraci za usklađivanje s Zakonom o kibernetičkoj sigurnosti

Usklađivanje s novim propisima nije samo tehnički zadatak, već cjelovit organizacijski projekt koji zahtijeva strateški pristup. Uspješna implementacija počiva na jasnoj viziji, dodijeljenim resursima i odgovornosti. Prvi korak je interna procjena trenutnog stanja, nakon čega je ključno imenovati odgovornu osobu ili tim koji će voditi proces. Na temelju toga, izrađuje se detaljan plan implementacije mjera s precizno definiranim rokovima i odgovornostima.

Korak 1: Identifikacija i procjena

Prije bilo kakvih tehničkih prilagodbi, neophodno je provesti temeljitu analizu. Ovaj početni korak osigurava da su svi daljnji napori usmjereni na ispravne ciljeve i prioritete te da resursi budu učinkovito alocirani.

Potvrda statusa obveznika: Službeno provjerite pripada li vaša tvrtka u kategoriju ključnih ili važnih subjekata prema odredbama Zakona.
Inventura imovine: Popišite sve ključne informacijske sustave, mreže, podatke i digitalnu imovinu koja je presudna za vaše poslovanje.
Analiza rizika: Provedite procjenu najvećih prijetnji vašim sustavima, od tehničkih kvarova do ciljanih kibernetičkih napada, i procijenite njihov potencijalni utjecaj.

Korak 2: Planiranje i implementacija mjera

Nakon što ste identificirali rizike, slijedi izrada konkretnog plana za njihovo ublažavanje. Ovaj plan mora biti dokumentiran, jasan i primjenjiv na svim razinama organizacije, od uprave do svakog zaposlenika.

Izrada politika sigurnosti: Ažurirajte postojeće ili izradite nove interne politike i procedure koje definiraju pravila kibernetičke sigurnosti.
Plan za upravljanje incidentima: Definirajte precizne korake za postupanje u slučaju sigurnosnog incidenta – tko je odgovoran, koga se obavještava i kako se oporavlja sustav.
Edukacija zaposlenika: Organizirajte redovite treninge za sve zaposlenike o prepoznavanju prijetnji (npr. phishing) i važnosti pridržavanja sigurnosnih protokola.

Korak 3: Nadzor i izvještavanje

Usklađenost sa Zakonom o kibernetičkoj sigurnosti nije jednokratan zadatak, već kontinuirani proces koji zahtijeva redoviti nadzor, testiranje i prilagodbu novim prijetnjama. Dokumentacija je pritom vaš ključni saveznik.

Kontinuirano praćenje: Uspostavite sustav za redovito praćenje, testiranje i reviziju implementiranih sigurnosnih mjera.
Procedure za izvješćivanje: Pripremite predloške i definirajte jasan proces za obvezno izvješćivanje o značajnim incidentima nadležnim tijelima.
Vođenje dokumentacije: Pedantno dokumentirajte sve poduzete korake, analize rizika i provedene mjere. Ova dokumentacija ključna je za dokazivanje sukladnosti u slučaju nadzora.

Proces usklađivanja može biti složen i zahtjevan. Ako trebate stručnu pomoć u razumijevanju obveza i izradi plana primjene, osigurajte svoje mjesto na vrijeme.

Sankcije za neusklađenost i kako ih izbjeći

Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti ne donosi samo nove obveze, već i strogi nadzorni i kazneni okvir za sve subjekte koji se ne budu pridržavali propisanih mjera. Ignoriranje zakonskih zahtjeva može dovesti do značajnih financijskih gubitaka, ali i do reputacijske štete koja dugoročno može biti još skuplja. Zbog toga je ključno razumjeti potencijalne posljedice i, što je još važnije, znati kako ih proaktivno spriječiti.

Osim visokih novčanih kazni, nadležna tijela mogu izreći i druge mjere, poput privremene suspenzije ovlaštenja odgovorne osobe ili javne objave prekršaja, što izravno utječe na povjerenje klijenata i poslovnih partnera.

Visina novčanih kazni

Zakon jasno definira financijske sankcije, koje su usklađene s europskom praksom i razlikuju se ovisno o kategoriji subjekta. Propisani su maksimalni iznosi, dok će se konačna kazna određivati prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, uzimajući u obzir težinu, trajanje i posljedice prekršaja.

Za ključne subjekte: predviđene su kazne do najviše 10.000.000 € ili, u slučaju poduzetnika, do 2% njegovog ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini iz prethodne poslovne godine, ovisno o tome koji je iznos veći.
Za važne subjekte: kazne mogu doseći iznos do 7.000.000 € ili, u slučaju poduzetnika, do 1,4% njegovog ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini iz prethodne poslovne godine, ovisno o tome koji je iznos veći.

Kako dokazati sukladnost i izbjeći kaznu?

Najbolja obrana od sankcija jest sustavan i dokumentiran pristup usklađivanju. U slučaju nadzora, teret dokazivanja da su poduzete sve razumne mjere zaštite leži na samoj tvrtki. Stoga je presudno ne samo implementirati sigurnosne mjere, već i voditi pedantnu evidenciju o tome. Proaktivan pristup jedina je ispravna strategija.

Ključni koraci za dokazivanje sukladnosti uključuju:

Ažurna dokumentacija: Redovito vodite i ažurirajte sve politike, procedure i procjene rizika koje zahtijeva zakon o kibernetičkoj sigurnosti.
Evidencija incidenata: Detaljno bilježite svaki sigurnosni incident, analizu uzroka i korake poduzete za njegovu sanaciju i sprječavanje budućih događaja.
Otvorena suradnja: U slučaju inspekcijskog nadzora, budite transparentni i surađujte s nadležnim tijelima. Uredna dokumentacija bit će vaš najjači adut.
Ulaganje u prevenciju: Kontinuirana edukacija zaposlenika i ulaganje u sigurnosne tehnologije dugoročno su najisplativija investicija jer smanjuju rizik od incidenata i dokazuju vašu posvećenost sigurnosti.

Budite korak ispred: Pripremite se za Zakon o kibernetičkoj sigurnosti

Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti predstavlja prekretnicu za digitalno poslovanje u Hrvatskoj, uvodeći jasan okvir odgovornosti i obveza. Kao što smo vidjeli, ključno je pravovremeno utvrditi pripadate li kategoriji ‘ključnih’ ili ‘važnih’ subjekata, jer o tome ovise vaši daljnji koraci. Zanemarivanje ovih obveza ne nosi samo rizik od značajnih financijskih sankcija, već i dugoročno narušava ugled i povjerenje klijenata. Stoga, proaktivno usklađivanje nije trošak, već nužna investicija u stabilnost i budućnost vašeg poslovanja.

Razumijevanje obveza i pravovremena priprema temelj su za sigurno poslovanje. Za praktična rješenja i stručnu podršku u usklađivanju s novim propisima, pogledajte Alinejino izdanje, e-knjigu “Uskladba poslovanja s NIS 2 Direktivom” , autorice doc. dr. sc. Robertine Zdjelar.

Često postavljana pitanja (FAQ)

Koja je razlika između obveza ključnih i važnih subjekata?

Iako i ključni i važni subjekti moraju primijeniti isti minimalni set mjera za upravljanje rizicima, ključna razlika leži u nadzoru i sankcijama. Ključni subjekti podliježu strožem, proaktivnom nadzoru nadležnih tijela, što uključuje redovite provjere i revizije. S druge strane, važni subjekti podliježu reaktivnom (ex-post) nadzoru, koji se u pravilu provodi tek nakon prijave sigurnosnog incidenta. Kazne za neusklađenost također su strože za ključne subjekte.

Mora li moja tvrtka imati službenika za informacijsku sigurnost (CISO)?

Iako Zakon izričito ne propisuje obvezu imenovanja “službenika za informacijsku sigurnost” (CISO) za sve subjekte, on nalaže jasno definiranje odgovornosti za kibernetičku sigurnost. Za ključne subjekte i veće organizacije, praktična primjena ove obveze često podrazumijeva uspostavu takve formalne uloge. Manji subjekti mogu tu odgovornost dodijeliti postojećem zaposleniku s odgovarajućim znanjima, no ključno je da je odgovornost službeno i jasno dokumentirana unutar organizacije.

Kako se ovaj Zakon odnosi na dobavljače i partnere s kojima poslujemo?

Novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti stavlja snažan naglasak na sigurnost lanca opskrbe. To znači da ste kao obveznik odgovorni procijeniti i upravljati rizicima koji proizlaze iz odnosa s vašim dobavljačima i partnerima, posebice onima koji imaju pristup vašim mrežnim i informacijskim sustavima. U praksi, to zahtijeva provođenje procjena sigurnosti dobavljača te uključivanje specifičnih klauzula o kibernetičkoj sigurnosti u ugovore o suradnji.

Tko je odgovoran za kibernetičku sigurnost u tvrtki, IT odjel ili uprava?

Iako je IT odjel zadužen za tehničku provedbu mjera, Zakon o kibernetičkoj sigurnosti nedvosmisleno postavlja krajnju odgovornost na upravljačka tijela tvrtke. Uprava je dužna odobriti mjere upravljanja rizicima, nadzirati njihovu implementaciju te proći specifičnu obuku kako bi razumjela rizike. U slučaju propusta, članovi uprave mogu biti smatrani osobno odgovornima, čime se naglašava strateška važnost kibernetičke sigurnosti za cjelokupno poslovanje.